
Sedam je sati ujutru, budi te kineski sat koji može da zvoni dok se baterija ne isprazni. Otvaraš oči i ugledas na stolici prebačen debeli plavi dzemper, farmerke i tregeri naravno. Imaš osam godina i ne pada ti na pamet da se buniš jer svakako će te mama ubediti da je napolju hladno i da ti dzemper odlično stoji. Preko potkošilje mama ti ga oblači a ti vrištiš u sebi koliko te bockaju fino obrađeni završrci vune. Dodatni efekat dodaju tregeri koji nežno prijanjaju vuneni materijal na grudi i ramena gde te potkošulja nikako ne štiti. Sve vreme se česes na prirodi i društvu, dok ti na pamet ne pada da se nasloniš na stolicu. Posle velikog odmora shvataš da si se oznojio, da si samo povecao muku i da jedva čekas da dodjes kući kako bi se što pre presvukao.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.
Одлично описано! :)))
zenone, zivot te nije mazio!+