Večita dilema koja datira od perioda kada počinješ da shvataš osnovne računske operacije i dostigneš dovoljnu telesnu masu da možeš držati motiku.
Obično se zajebeš u proceni jer na početku imaš želju da se latiš svega što iziskuje matematiku i učenje u globalu a kasnije kriviš samog sebe zašto nisi učio kad je trebalo; sada bi živeo k'o čovek, jelte.
Ili da učiš školu ili da rintaš?
IZBOR JE NA TEBI!
Mama: Sine, koliko je dva i dva?
Sin: Peeeeeeetnaest.
Mama: Sine, koliko je dva i dva, nemoj da se zajebavaš?
Sin: Devet!
Mama: Pa kako to ne znaš? Je l' hoćeš da kopaš, a?
Sin: HOĆU, SAMO NEMOJ VIŠE MATEMATIKU!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Imao sam isti problem na kraju ove godine lebtijebem, zajebano sranje. +
ahahha kad se samo setim...stvarno ti dođe da kopaš samo da skloniš oči od knjige...posle sat vremena držanja motike dođe mi da ljubim knjigu:D