
Izraz za neki naš nikada dovršeni kvazi-projekat ili putešestvije, ostavljen u večitoj senci i paulčini dubokog ugla naše sobe (ili alternativnog mesta čuvanja) uglavnom zbog naše lenjosti, nesposobnosti i/ili neorganizovanosti da se konačno prihvatimo toga nečega što bi u stvari veoma voleli da završimo, sa večitom utešnom klauzulom ''Završiću jednog dana''.
Teodor: Brate, šta ti je ovo po kompjuteru?
Uroš: Šta?
Teodor: Ovi bre Word fajlovi, ovo nešto ''Paradox'', pa ''Old nemesis'', pa ''Makers''...
Uroš: A, to je moj koridor 10. Samo započete knjige i priče koje sam počeo da pišem, pa nekako stanem u inspiraciji i nikako da ih nastavim. Završiću ih jednog dana, u glavi sam ih ispisao većinu.
Teodor: Aha, ko što ću ja da završim onog džinovskog origami labuda u dvorištu...
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
svako od nas ga ima...+++
Ja ih nažalost imam previše... Oh lenjosti al si teška...