Prijava
  1.    

    Moje dvorište

    Jedno, tako, ograđeno zemljište od malo ara. Zapušteno je, neodržavano, sa zemljom ispucalom od nemarnosti. Neurbanizovano parče zemlje koje odmah na prvi pogled odaje utiske o svom vlasniku. Plodno je tlo za mnoge egzotične biljke, ima talenta za pupoljke veličine bokserske rukavice. I ja to znam. Al' ja svejedno sedim na tremu i češem muda. Umesto egzotike, raste paradajz, šupalj i braon iznutra, crvljive neke jabuke, bršljen za koji sam prilično siguran da je čak i otrovan.
    Al' ako malo zanemarimo to, volim ja da prošetam kvartom i malo se pokenjam po ostalim, tuđim dvorištima. Tako dođem do ograde i pljucnem par puta, čisto da se zapljunem. Ukoliko sam baš nešto raspoložen, skočim unutra i bacim jedno tamno-braon, dugačko, 550 grama - onako odokativno, tu, na sred travnjaka.
    Nijedno dvorište nije lepše od mog, onako objektivno. A druga je stvar što taj moj objektiv izlazi iz garancije, sve mu se više magli sočivo, čini se da se kvari. Sve što vidim u tuđem dvorištu, a što se mom odličnom, ma šta odličnom - najistančanijem ukusu na svetu ne svidi, ja po tome počnem lepo da pljujem. I pljujem tako sve dok se ne umorim, ili me zamrzi, jebeš ga. Buni se gazda dvorišta što pljujem, bunim se ja što on ne shvata, i tako dan za danom, negujem trnje u mom, a pljujem ruže po tuđim dvorištima, i baš sam kul.
    Ja tačno znam da te petunije ne trebaju da stoje na tom mestu, u tom dvorištu. Ja bi to presadio. Eto, tačno znam da ovom dvorištu ovde nije lepo ofarbana kapija, ja bi to bolje.
    Moje dvorište najjače.

    -Alo, ti grlati što sve znaš, da središ ti prvo svoje dvorište, pa mi onda pričaj kako JA da jebem SVOJU devojku.