Notorni odevni fetiš majki i baba. Njihova radost kada dete obuku u uštirkanu plavo-belu bluzu sa četvrtastim okovratnikom graniči se sa euforijom povodom oslobađajuće presude Kasandri, izlaska novog Tajda sa ekstraktom malajskog bisera ili katarzom pogađanja tačnog odgovora u Žikinim pitalicama. Mornarče se nalicka i pokazuje široj familiji, grupiše se uz druge primerke, komentariše i fotografiše.
Skoro svako ima sliku u nekoj varijanti mornarskog ruha, a običaj datira još iz davnina, o čemu svedoče požutele fotke predaka u popajevskom autfitu. Zbog ovakve dugotrajne prakse, pravi mornari u uniformama nam izgledaju kao prerasli klipanderi, kojima samo fali lizalica veličine stonoteniskog reketa u ruci i praćka u džepu.
Uzroci ovog modnog kurioziteta leže u usađenom patrijarhalnom majnd-setu poštovanja kulta uniforme sa jedne strane i neodoljivoj potrebi da se bespomoćni potomak koristi mesto lutke, sa druge strane. Jerbo su matorci tako u mogućnosti.
- Mamaaa, zašto opet oblačim ovo glupo odelo?
- To je mornarsko, vidi kako si meden u njemu. I bata-Rajko ima isto takvo.
-Deda kaže da bata-Rajka oblače ko peška. A šta je to peško?
- Pusti ti tu pijanicu. Ovakvo odelo nose prave momčine, što plove morima i okeanima. Anđooo, dođi da ga vidiš kako je sladak!
-Ali, mama, ja nikada nisam bio na moru!
- Pa? NIKAD NISI BIO NI U GOTAMU, A PROKUKAO SI DA TI KUPIM BETMENOV KOSTIM!! Stavi tu šapku i ćuder više! Anđooo, ponesi i fotoaparat, sav je ko šećer, da slikujemo!