Prijava
  1.    

    Možeš kolo da igraš

    Ima se može se.
    Fraza koja obično opisuje veličinu nekog prostora gde ljudi provode vreme inače, a niko da pita koj kurac je to moralo baš toliko biti napravljeno.
    Ali nekako se mora zadovoljiti ličnost čoveka koji je u švabiji proveo 30 godina, i ne ume drugačije da pokaže i dokaže šta je sve steko nego mora ovako, materijalno.
    Jer jebeš čoveka koji ode van a ne vrati se sa njemačkim autom i ne sazida čardak koji para oblake svojim špicevima od prirodne bukovine i makar dva gipsana lava ispred kuće.

    Sramota bre, selo će te ogovara.

    Ding dong
    -Oooooooooo. Willkommene gäste, willkommen.
    -De si Žiko KUĆO STARA! Šta ti to meni reče sad?
    -Oh. Entschuldigung. Eto ja einige naški einige njihovi, pardon.
    -Asi napravio ovo lep ti jebem. Fiiiijjjjjjuuuu Jel koj ti ovo kurac?
    -Automatische maschinen za kafu, ustaneš i uz frühstück sačekaš da skuva sama.
    -AU LEBA TI! A ja se jebavam sa moj smederevac, moram duzmem i ja jedan.
    Je li aj pre nego što popijemo nešto di ti je kenjara?
    -Bitte. Druga vrata richtig. Ovaj pardon, desno.
    10 minuta posle*
    -Jebote KRU! Al si napravio kenjaru možeš kolo da igraš boktejebo! Ali što je ne završi?
    -Pa arbajt kaput! Kako najn gotovo?
    -Pa šolja ti nema ni dasku ni kotlić, a i pušta se voda sa česme neke malečke, jedva govno ode jebote.
    -Oh nein! Mein bide!