
Ovo je izraz koji nam najbolje govori kako život leti i kako se sve brzo menja.
Ja znam sa sebe, a verujem i za ostale koji će pročitati ovo, da dok sam/smo bio/li mali, ovaj izraz sam/smo najviše koristio/li kada ručam/o. Jer mi koji smo odrastali bez interneta, bez kompjuterskih igrica, jednostavno mi koji smo imali pravo detinjstvo smo znali da posle ručka nas očekuje društvo isper zgrade, da sledi igranje i provod koji i dan danas pamtimo, to je bilo vreme bez stresa, bez problema. Želeli smo što pre da napustimo stan/kuću kako bi užvali u žmurkama, igrali smo se i lopova policajaca, pa smo se jurili po kraju ko nenormalni. Zadirkivali smo devojčice i krali komšiji jabuke.
Medjutim danas, ovaj izraz koristimo u nekim potpuno drukčijim situacijama.
Keva: Aleksandre, ručak!!!!
Ja: E, moram kući zove me mama. Vidimo se posle.
(ručam)
Ja: E mama, ne mogu više. . .
(istrčavam napolje)
Danas. . .
Ljubavi, hoću opet.
Ja: E, ne mogu više, jebi se sama.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.