Ima tako ljudi, bukadžija, koji vole da su uvek u centru pažnje, koji se smeju na sav glas svojim dosetkama, a to počesto umeju da začine i lupanjem rukom o sto. U kafani, na slavama i sličnim okupljanjima oni su najgrlatiji i vode glavnu reč, što i ne bi bilo toliko strašno da im je priča zanimljiva. Međutim, njihovo baljezganje najčešće je smor za prisutne.
Pošto ih sigurno ne možete nadglasati, jedan od načina da ih bar privremeno dezorijentišete i dekoncentrišete jeste i rečenica iz naslova.
- Dobro veče, dobri ljudi! Srećna veridba, omladino! A ovo je budući? Zdravo, momčino, ja sam Budimir, a zovu me Budo. Razumeš, Budimir, a skraćeno Budo, ahahahaha!
- Drago mi je, ja sam Petar.
- A odakle si ti, Pero, a?
- Iz Beograda.
- Iz Beograda, kažeš?! Pa ja sam, rođeni, u Beogradu služio vojsku, na Banjici! E, to je bilo... Slušajte vamo, da vam ispričam... Domaćine, daj jednu ljutu... I tako, bio s nama u vojsci neki Makedonac, Stojče Stojčev, iz Dimitrovgrada. A znate kako smo ga zvali?! Bugarin! Ahahahaha... Razumete, Makedonac, a zvali ga Bugarin! Ahahahaha!
:baaam! šakom o sto:
- Aman, Budo, nemoj da lupaš i rukom. U Dimitrovgradu i žive Bugari.
- A?!