Prijava
  1.    

    Nemoj da lupaš i rukom

    Ima tako ljudi, bukadžija, koji vole da su uvek u centru pažnje, koji se smeju na sav glas svojim dosetkama, a to počesto umeju da začine i lupanjem rukom o sto. U kafani, na slavama i sličnim okupljanjima oni su najgrlatiji i vode glavnu reč, što i ne bi bilo toliko strašno da im je priča zanimljiva. Međutim, njihovo baljezganje najčešće je smor za prisutne.
    Pošto ih sigurno ne možete nadglasati, jedan od načina da ih bar privremeno dezorijentišete i dekoncentrišete jeste i rečenica iz naslova.

    - Dobro veče, dobri ljudi! Srećna veridba, omladino! A ovo je budući? Zdravo, momčino, ja sam Budimir, a zovu me Budo. Razumeš, Budimir, a skraćeno Budo, ahahahaha!
    - Drago mi je, ja sam Petar.
    - A odakle si ti, Pero, a?
    - Iz Beograda.
    - Iz Beograda, kažeš?! Pa ja sam, rođeni, u Beogradu služio vojsku, na Banjici! E, to je bilo... Slušajte vamo, da vam ispričam... Domaćine, daj jednu ljutu... I tako, bio s nama u vojsci neki Makedonac, Stojče Stojčev, iz Dimitrovgrada. A znate kako smo ga zvali?! Bugarin! Ahahahaha... Razumete, Makedonac, a zvali ga Bugarin! Ahahahaha!
    :baaam! šakom o sto:
    - Aman, Budo, nemoj da lupaš i rukom. U Dimitrovgradu i žive Bugari.
    - A?!