Prijava
  1.    

    Neurologija bola u kurcu

    Mistični sistem odjebavanja stresnih situacija koji fascinira nurologe, psihologe, psihijatre i sve one koji se tako osećaju.
    Ultimativni, poslednji stadijum odbrane organizma od kurca koji ti nudi život.
    Tako visoko na evolutivnoj lestvici da je njegova kompleksnost nejasna isto koliko i sam mozak. Dva povezana neurona uz desetine hiljada interneurona oko njih rade zajedno samo da bi tebi omogućili da možeš da se zavališ u stolicu i da te boli kurac. Nastupa nakon pomoći psihijatara, prijatelja, guru vodiča, Blic žena i na kraju njihovog veličanstva bensendina i drugih, kod nas manje popularnih anksiolitika.
    Koja je poenta ove neverovatne mogućnosti mozga? Kažu da se onaj ko postigne ovu nirvanu neurologije i psihijatrije lakše nosi sa životom i manja je šansa da se kobejnuje, ali da li je stvarno tako?
    I stafilokoke se same kobejnuju iako im je sasvim lepo na hranjivoj podlozi, jer nisu inficirale neko ljudsko biće i izazvale haos, što bi rekli, jeste, imam sve, ali nije to to.

    Izgleda da je poenta bola u kurcu je da omogući osobi da gleda u život i da mu se ruga. I da možda izgleda jebački dok to radi.

    Neki veseli neurolog se igra sa miševima.

    Veseli neurolog: Okej, mišići moji, ja ću sad vas dubacim u ovaj lavirint, onda ću da pustim alarm, pa posle deset sekundi puštam elektrošokove (ništa strašno, naravno, samo dovoljno jako da vas ubije od bola, ali da vas ne ošteti), dok ne naučite da treba da pređete na drugi kraj lavirinta posle alarma da vas ne drmne struja, može?

    Posle nekoliko dana, kada čuju miševi zvono, šta će kako će, skače puls, jure oni ka drugom kraju, gaze jedni preko drugih, sve da stignu za deset sekundi na bezbedno mesto, i tako dok kod su u mogućnosti da nešto preduzmu protiv elektrošoka.

    Veseli neurolog: Ehehehehe, a sad ću da pregradim ja ovaj zid, tako da ne možete da stignete do kraja lavirinta. Ahaha, kako sam pametan!

    Pišti alarm, jure miševi kroz lavirint, vide put blokiran, paniče kao ludi, pokušavaju da pređu, nema prolaza, đe je prolaz?! Ništa se ne dešava, piči struja kao luda, udara ih sve redom.

    Posle nekog vremena, uključuje čika struju i gleda u miševe. Ni jedan se ne mrda sa mesta. Čuli su alarm, znaju da nema izlaza, sede na mestu, čekaju da ih drmne struja i u principu ih bole kurac.

    Ono što znam je da je svaki miš posle zvona, pogledao negde gore, možda u neonsku lampu u laboratoriji, zavalio se i rekao jedno jebačko: ''Jebiga.''