
Eufemizam koji čujemo kad naš tim/predstavnik ispuši već na kvalifikacijama za neko takmičenje. To obično i nije tako loše, jer smo time pošteđeni daljeg blamiranja. Poslednje mesto u kvalifikacijama (ako se i "izračuna") se i ne pamti mnogo.
Postoje dva načina ovakvog zajeba. U boljem slučaju je ispala jednokratna, jer takve su kvalifikacije - primer: Evrosong. Međutim, nekad moramo prisustvovati agoniji kroz više mečeva raspoređenih u dužem periodu - primer: fudbalska reprezentacija donedavno. U stvari ne moramo prisustvovati, mogu se dići ruke, bar privremeno, od luzera, iako su naši... To me dovodi do "obavezujućeg patriotizma" koji slušamo od sportskih komentatora, gde uz prekore već traže prvu sledeću priliku. Ali nekad je mnogo bolje iskulirati na neko vreme. Ponekad duže vreme (klupski fudbal, reprezentativni basket).
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Dobro si plasirao...;)