Prijava
  1.    

    Odlaženje

    Ponavlja se serijski. Uvijek kad se spremam na put. Isti osjećaj. Već godinama. Drugačiji ambijent, postavka likova, repertoar... Drugačije misli... Isti osjećaj.

    Ne odlazim ja zauvijek. Nikada i nisam. Nikada nisam otišao od rodnog doma, znajući da je zauvijek. Ali zato nikada nisam ni otišao a da nisam pomislio, šta ako je zadnji put? Serijski rekoh. Par sati pred put. Tek toliko da mi smetna s uma nešto bitno što bih trebao ponijeti sa sobom. Znao sam da zaboravim sočiva. Četkicu za zube. Nekada bih zaboravio osmijeh.

    Sjednem tako na prag balkonca i posmatram. Upijam sitne detalje. Gledam marelu koju smo posadili odavno. Stari je nije dobro potkresao pa je ostala mala. Kao žbun. Smiješna nekako. Sve jedno. Misao mi prekida mater suvišnim pitanjima. Oćeš li jesti ako ti spremim teglu meda? Oću naravno, skoro bez razmišljanja odgovaram. A znam dobro da ću je zaboraviti čim pređem prag druge kuće. Zna i ona da ne jedem mnogo kad odem tamo.
    Nastavljam da posmatram iscijepana drva. Suše se. Nismo ih složili jer je padala kiša. Gledam zemlju kojom smo prekrili šut što nam ružaše plac. Neki dan smo je dotjerali. Nije se zatravila. Nije imala kad. Ozelenjeće. Do sledećeg puta.

    Vrijeme je obično loše. Danas i nije. Pirka neki vjetrić. Igra mi se sa kosom. Grije sunce. Prelama se na ekranu i ne da mi da pišem. Kao da zna da bih trebao prozboriti sa svojima. Kao da zna da pišem zaludu. Odlazak. Uskoro. Doduše nije dugo, možda mjesec i po. Da pozavršavam to što imam pa opet nazad. Sve jedno. Ja i dalje mislim šta ako?

    Da uđem i progovorim? Ipak ne. Čujem kako škripe kašike. Jedu. Ja sam pojeo neko smeće, nisam se udostojio ni da ručam sa ljudima. Možda je greška. Znam da ćemo još puno puta ručati zajedno. Ali šta ako?

    Ni sam ne znam šta je to ''šta ako''. Neću otići zauvijek, neće mi se desiti nešto. Znam. Ali ipak razmišljam. Pamtim izraze lica. Urezujem pokrete. Memorišem osmijehe. Uvijek. Ponavlja se to serijski, znam. Reče neko. Pjesnik, ko li već.

    Počinje me žuljati ovaj prag. Već sam se spakovao. Put pod noge. Počinjemo i srećno. Zbogom dome.
    Stajete li prije glavne stanice? Svako dobro. U desni hangar stavite prtljag.
    Ej, nismo se vidjeli sto godina, napravi mi malo mjesta. Putuješ li na duže? Ni ja. Vraćam se o Lučindanu.