Prijava
  1.    

    Odnos uspijeha i morala

    Što je čovjek uspiješniji to je bolji čovjek, jer samim tim što je uspiješan, nije frustriran, nema razloga da zavidi drugima niti da mu smeta tuđi uspijeh.

    Ako ti ortak ima super ribu, prije će htjeti da ti nabaci neku drugaricu nego ako je nema, jer ako je nema, uvijek će kontati da će on ispasti donji u toj situaciji i osjećaće se isfrustriran ako ti nešto smuvaš, a on i dalje samo drka kurac.

    Ako ti je ortak super student, sa jakim prosjekom, a pri tome normalan, a ne neki iskompleksirani štreber, htjeće sve da ti pomogne i da ti da skripte i sve ostalo, jer mu neće smetati tvoj uspijeh, iz prostog razloga što ga on već ima.

    Profesori na fakultetima koji su stvarno kvalitetni i koji iskreno vole svoj predmet i pišu kojekakve radove po stručnim časopisima, uglavnom mnogo manje maltretiraju studente od onih koji su sišli s brda i doktorirali samo radi liječenja sopstvenih kompleksa. Još jedno pravilo - što je profesor bio lošiji student, to je stroži prema studentima kad postane profesor.

    U suštini jedan od glavnih razloga svakog zla u društvu je neuspijeh, jer iz njega proističe frustracija i zavist prema onima koji su bolji od tebe, a to onda dovodi do formiranja ciničnog stava prema tim ljudima koji su bolji i prema kompletnom društvu i razvijanja raznih ideologija, čiji je glavni cilj da se ti koji su bolji popljuju, a da se tvoj lični neuspijeh učini manjim i kompenzuje.

    Jedini opravdan razlog za takav ciničan stav je nepravda, koje u društvu ima jako mnogo. Kada je neko osujećen ne svojom krivicom nego zbog nepravde, onda ima pravo da "mrzi" (ne mislim bukvalno) one koji mu nanose nepravdu i koji profitiraju služeći se nečasnim sredstvima. Npr. logično je da ako se ti maltretiraš ko konj učeći, da će ti smetati neki tatin sin koji je pola ispita položio preko štele.

    Međutim, neuspiješni ljudi u većini slučajeva PRECIJENJUJU udio nepravde i svačiji im uspijeh smeta, samo zato što su oni sami neuspiješni. Isto tako, ti koji najviše pljuju po "tatinim sinovima" koji polažu preko štele, bili bi prvi koji bi to isto radili kad bi im se pružila prilika. Još jedno opšte pravilo - ljudi najviše pljuju prema onim negativnim stvarima koje i njih same donekle karakterišu (sindrom bivšeg pušača koji pljuje prema pušačima)