
Osećaj straha i fizička slabost koji se javljaju kada sranje prodje i ukapiramo šta je moglo da se desi. Bogu hvala, nije...
Vozim i drkam radio, slabo pratim put. U pola krivine kreten obilazi i vidim auto u mojoj traci 30 metara ispred. Bežim desno (sreća nema šanca pored puta), on seče onog pored sebe, mašimo se za dlaku. Jebem mu mater u sebi i vozim dalje. posle 500 metara počinje drhtavica. Stanem sa strane i hoću da izadjem na vazduh, ne može, noge mi se odsekle...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Uh!!!
znam taj prokleti osećaj, prosto sranje se desi recimo odmah, nakon minut dva dođeš sebi i skapiraš da si jebeno živ i odjednom noge počinju da vibriraju i pulsiraju pri čemu jedino šta možeš jeste da ostaneš da sediš, zapališ cigaru pri čemu paziš da ti ne ispadne iz ruke i kažeš sebi: AUUUU BRATEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!
total zajebato
brao