Rezon prosečnog srpskog navijača pri svakodnevnim košarkačkim problemima. Naime, u situaciji kada se lomi rezultat, a srca preskaču (naročito ženska srca, jer od ishoda meča umnogome zavisi da li će biti izlemane ili samo poslate po pivo), postavlja se pitanje svih pitanja: "Ko će preuzeti odgovornost."
I onda kreće polemika, nagađanje. Te ovaj je mutav, ovaj smotan, ovaj je dobar ali je prošli put promašio i tako u krug. Sve dok se ne dođe do igrača na poziciji crnca. Ko je zapravo on? Lik koji je za Srbiju prvi put čuo tek kada ga je jedne subote u 5 ujutru menadžer pijanog našao kako povraća na sred jedne od ulica Pensilvanije i slavodobitno izjavio: "Mali, ideš kod Titovog blizanca, Srbija posinak. Znači novo ime ti je Trevor MekRodžers Milan Parker jebmliga Džonson, i studirao si kao na razvojnom koledžu u Juti, ali sjebala te tetiva da odeš u NBA, jesi shvatio?" Na šta je crnja odgovorio: "Da fak, jea faking serbian bičiz, Tito friking rašn bastard, oh jea madafakaz."
Znači on je tu kilometrima udaljen od navijačkih vibracija i ritma krvotoka koji staje u trenucima poraza. Jednostavno, lik igra za pare i jebe mu se kako će i šta će biti. A upravo ta doza rastrećenosti može biti ključan faktor pri podeli odgovornosti u trenucima kada se vaga pitanje pobednika.
Napeta završnica.
Paja: Auu još 35 sekundi, samo ne loptu ovom mutavom, samo ne njemu molim te!
Pajina žena: U sebi: Nemoj Bože mutavom loptu udaram 20 očenaša večeras!
Pajin ortak Gile: Dajte loptu crncu, njega bole kurac, rasterećen je, utrpava ga sto posto!!
Paja: Crncu daj, crncu daj!!Daju loptu crncu on maša tablu pri polaganju.
Paja: ...
Gile: ...Pa dobro... makar je on sto posto dao sve od sebe, mislim njega bole uvo, nema tremu nikakvu niti pritisak. Ako ga on nije dao ovi naši invalidi još manje ne bi.
Pajina žena: ... o o o.. oćete... ko..kko kkokica?
Paja: U redu je, idi po pivo. Crnac je to, ako on ne može, znači da ne može. Častan poraz.
Gile: Častan, ajd sad da se odvalimo ko majmuni i da igramo soni?
Paja: Jašta!
