
Škrtica, stipsa, čovek koji bi se jebao za pare. Ciganina najpre išutira kad isti prosi za 2 dinara, pa mu onda kaže da bi trebao da nešto da radi, da bi zaradio neki dinar. Za rodjendane nikada ne daje više od 100 dinara, ali i tad gunđa jer misli da je to previše. Kada ga časte, izmišlja se sa Martinijem, nekim preskupim vinima i tako dalje, ali zato kada on časti, najviše što možete izvući je 0.5 l kisele vode ili neku tursku kafu u zaboravljenom kafiću, ali uopšte biti čašćen sa njegove strane je prava retkost i to se proslavlja. Ako ti slučajno zatreba 10 dinara, naravno da će reći da nema, ili da mu je novčanik u jakni i slično, ali ćeš ga već u sledećoj situaciji videti da broji crvene i ponekog jevreja. Vrlo iritantna pojava.
- Brate, je l' imaš 15 dinara za vežbanku?
- Nemam ništa brate, potrošio sam za užinu, pitaj Škrleta, on ima sigurno.
- Je l' si lud ti?! On mi ne bi 2 novčića na oči stavio kad umrem kolika je stipsa, pitaću Mareta.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.