
Jedan od važnih strateških ciljeva u Srbiji koji nažalost još uvek nosi oznaku mission impossible, što zbog obima posla, što zbog otpora stanovništva i srpskih medija kojima nepismeno stanovništvo kao takvo taman odgovara.Cirilo i Metodije su taj proces na ovim prostorima samo načeli ne sluteći da će "opismenjeno" stanovništvo svoje dragoceno znanje trošiti na čitanje Kurira,Presa,Skandala,Grabljivice,Legijinih knjiga i drugih izvitoperenih produkata te pismenosti.Debilizam u konzumiranju pisane reči seže dotle da dobar deo populacije smatra da kniga Srpski žigolo ravnopravno parnjači Dostojevskom,Andriću,Seleniću,a da je razlika samo u tome što je malo interesantnije.U nekoj perspektivi,možda bi bilo bolje da ovaj proces nije ni načet,većina bi mnogo više naučila crtajući srndaće po pećinama.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
Pa dobro nije to samo u Srbiji ,ako bolje pogledas stvari i na karti prezvrljas Afriku,pola Amerike,dobar deo Azije,i jedan deo Evrope ispadne da je samo jedna trecina pismenih u svetu.....tako da.....
ali +
A da li mi imamo toliko pećina?...+
Odlicna ti je definicija i mislim da si pogodio sustinu.Nije pismen onaj koji zna da cita,vec onaj sto i razume ,ono sto procita.