Čitav svoj radni vijek provesti u jednoj firmi. I u dobru i u zlu, u vremenu procvata, ali i onda kada su svi bježali, ostati uz nju, poput kapetana koji tone sa svojim brodom, pokušavajući da ga spase. Nekada je i spasiti, vratiti joj stari sjaj, ponositi se njome, brinuti o njoj kao o članu porodice. Sve do dana kada se više ne bude imalo o kome brinuti, za koga ostavljati krv, suze i znoj. A i tada će nastaviti da živi, u sjećanju svojih vjernih radnika, koji će naučiti da nekako žive bez nje. Ili ne.
- Tata, tata, oćeš da mi kupiš eurokrem?
- Ajde, koji ćeš?
- Ovaj crveni!
- Daj da vidim. Swisslion... Proizvedeno u Trebinju. E moj sine, vidiš ovo, ovo je proizvedeno ovdje. Kod nas. U fabrici keksa i slatkiša Swisslion. Nekad je to bila moćna fabrika, Industrija Alata. Bili smo među jačim fabrikama u državi. Onoj državi, Jugoslaviji, velikoj. Dijelove za Boing smo proizvodili. Za Boing, ej! Nečiji život sada zavisi od šrafa koji je tvoj tata napravio. Život sam u njoj ostavio, najbolje godine uz nju proveo... A sada su od nje napravili fabriku keksa. Keksaru. Proizvodnja kompjuterizovana, radnici otpušteni, a od fabrike više ni traga. Eh, da... Nego, daj mi tu kanticu, pa idemo kući, mama će da pravi palačinke, može?
- Jeeej, palačinke!
- Ajde, idemo. I daj tati naočare za sunce, nešto mu suze oči, da se ne čudi svijet...
