
Fraza koju roditelji koriste kada im deca traže za pare za nešto što nije osnovna potreba.
- Kevo, treba mi 200 EUR.
- Šta će ti?
- Za novi telefon, ovaj se raspada.
- Iju, pa to je nečija plata!
- Ćale, treba mi 150 EUR.
- Za šta?
- Idemo na ekskurziju, Španija, Italija, Francuska.
- Ma daj bre, na to neće niko da ide. Skupo je, to ti je nečija plata!
- Nisam dao ništa u ovom semestru.
- Iju, crni sine, otkud to?
- Pa ono, niste mi dali posebne pare za knjige, a meni bilo bezveze da dam pare... 70 EUR, ipak je to nečija plata...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ух, скакала бих од среће да је екскурзија 150 евра; кошта 400!