
Poslednja reč tehnike u proizvodnji patika '90-ih godina na našim prostorima.
Stvar koju su sebi mogli priuštiti samo buržuji, ili slučajni srećnici koji su imali tetke i ujake po Nemačkoj, dok su se manje bogati tj. siromašni opskrbljivali za obuću na pijacama, i to su najčešće bile starke koje su koštale cirka kao jedna kutija cigareta.
Dijalog moje majke i mene 1998/9 godine (po sećanju)
Radnja se odvija prilikom šetanja gradom i zagledanja u izloge, finansijska situacija je bila veoma teška iako to nisam u tom trenutku znao.
- Mamaaaa vidiii vazdušni đoon, ajde kupiii mi to, ima Dragan iste takveeee....
- Sine kada dođemo kući onda ćemo da vidimo sa tatom, i ako budemo mogli kupićemo.
- Aliii jaaa hoćuuuuuuu :plač:
Majka skida zlatni lančić sa vrata, odlazimo do obližnje zlatare, neke novce smo dobili, vratili se po patike, i tog dana sam otišao srećniji nego ikada kući.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Imam sličnu priču...Bio sam baš klinac i jaukao sam za nečim tipa smokija. Keva je bila podigla platu tad i ajde da mi kupi, kad ono, plata ne zaleže za smoki.
Ne sećam se toga, ali ona tako ponekad ispriča kad se seća pta smo pregurali :)
eh pinki..ne znaš ti 91-95....
mada, u pravu si i za ovo+++
a jebiga ne znam taj period, ali iz ovog se sjećam da je bilo zajebano, vjerujem da je onda bilo gore...