Vječiti strah od razbijanja barikada stvarnosti i prodiranja u carstvo mašte vodi do ispiranja mozga i nametanja brige kao osnovnog pravila u kodeksu života u koji te taj strah uvlači. Kada kreneš persirati mašti, ispušio si ga prika, jer tada više ni sa djecom ne možeš pričati, jer si, u trenutku kada si mašti rekao Vi, izbacio i to dijete iz sebe. Dijete koje bi kolutićem sline prašnjare sa špice Beer Festa na beogradskom Ušću gađalo debelog gmaza koji pijan gmiže i smeta, koje bi kao malo maštaralo o suživotu Bubimira, Baltazara, Panoramiksa, Robinzon Krusoa, Hi - mena i Gulivera u Moglijevoj džungli; tu negdje dijete odrasta, dosta mu je crtanih junaka, prelazi na junakinje, kročilo je u svijet sanjarenja o bombastičnoj trojci sa Pokahontas i Snježanom. Kroz plovidbu životom ga nikada nije kočilo sidro straha jer, da je bilo straha, ne bi bilo krasti na koljenima od silnih padova i proklizivanja sa panja što bleji ispod koša i koji služi kao odskočna daska za Majkl Džordan let i zakucavanje plavo - bijelom Spalding loptom sa imenom Željka Rebrače na njoj. Kasnije tog dana ištampa fotografiju tog istog Željka Rebrače, nalijepi je na vreću kojoj je sekundarna namjena štek za vutru pa krenu da udara Željkovu glavu punu sjebanih tankih plavih pramenova sa jedne a profesoricu betona Milenu M. koja mu je za maturu poklonila popravni sa druge strane. Mahnito ih šajba, ispisuje se onako kako dolikuje šampionu: razvalio je te pogane face poslednjim udarcima, napušta podrum pun memle starog željeza, pali cigaretu, pred njim sablasna scena: mačka stoji na iscjepanim drvima, nakostrešene uši joj obasjavaju mjesečeve zrake, gleda u nju, prebaci koju sa njom pa joj veli da ne brine, da će dijete zauvijek ostati u njemu. Sinu mu misao o tome gdje li je taj klinac, pa ga pronađe negdje oko potiljka, obradova se, potapša po ramenu klinju koji ga pogledom punim zadovoljstva presječe i uvede u zanimljiv govor:
-Dragane, razmišljao sam malo o tvome imenu. Neku veče sam legao u krevet, pa misli krenuše onako same od sebe. Zamisli ti imaš ljubavnicu koja se zove Ena koju si udomio na par sati, dok ti je žena na časovima joge. Seksualni zanos traje, vrijeme nestaje, tvoja žena upada na gajbu, hvata te u prevari i, sva pogubljena ali i opradvano luda zagalami na tebe: ''Dragane!'', hvata katanu i kreće ka Eni, ti joj govoriš: ''Draga, ne!'', vidiš da je priča krenula niz brdo, Ena plače ne zna šta će, ti je savjetuješ: ''Ena, gard.'' Eto, jedino Dragan uključen u razgovor a u dnevnoj žurka. A sada te napuštam, idem da smislim plan za evakuaciju pesto tona dvadesetdvogodišnjeg đubriva koji pomno prati dnevnike, masira babine tabane i traži pravu riječ da otrača vladu Lemija Dikdoa.
Definicija napisana za Mizantrophy.
