Radnja koja je predhodila svakom značajnom, uspješno dostignutom cilju. Po pričama osoba koje su svoju mladost provele u vrijeme Juge, pješačenja su dostizala epske razmjere. Pošto je svaki uspjeh sve slađi što se teže postiže, posebno mjesto u njihovim pričama zauzimaju kilometri utkani u stazu ka dostignuću.
Kako i ne bi! Od raznoraznih kroseva, sletova, štafeta, praćenja Titovih staza revolucije, nije moglo da se živi.
Dolazi se do zaključka da su stanovnici bivše nam države kojim slučajem imali ugrađen kilometar-sat, bili bi odavno rashodovani. Toliko kilometara pojedinačno nije pretrčao ni Paavo Nurmi, koliko su oni u svom životu stigli da pregaze. Hodaj, Foreste, hodaj!
- Ja sam drugu Titu išao na sa'ranu tristopedeset kilometara. Pješke.
- Da, da... Sigurno su samo tebe čekali da počnu sa ceremonijom.
#
- Ja sam u tvojim godinama prelazio po deset kilometara do škole. U jednom pravcu. I nikad nisam zakasnio.
- Kad si blesav! Mogli bi da se ubrišu za moj dolazak.
#
- Ja sam sa drugom prepješačio trideset kilometara da bi prisustvovao koncertu Bijelog dugmeta.
- Trideset?!? Pa, je li bilo naporno?
- Naporno je prvih petnaest. Drugih petnaest - noge same idu.
