
Radnja koja je predhodila svakom značajnom, uspješno dostignutom cilju. Po pričama osoba koje su svoju mladost provele u vrijeme Juge, pješačenja su dostizala epske razmjere. Pošto je svaki uspjeh sve slađi što se teže postiže, posebno mjesto u njihovim pričama zauzimaju kilometri utkani u stazu ka dostignuću.
Kako i ne bi! Od raznoraznih kroseva, sletova, štafeta, praćenja Titovih staza revolucije, nije moglo da se živi.
Dolazi se do zaključka da su stanovnici bivše nam države kojim slučajem imali ugrađen kilometar-sat, bili bi odavno rashodovani. Toliko kilometara pojedinačno nije pretrčao ni Paavo Nurmi, koliko su oni u svom životu stigli da pregaze. Hodaj, Foreste, hodaj!
- Ja sam drugu Titu išao na sa'ranu tristopedeset kilometara. Pješke.
- Da, da... Sigurno su samo tebe čekali da počnu sa ceremonijom.
#
- Ja sam u tvojim godinama prelazio po deset kilometara do škole. U jednom pravcu. I nikad nisam zakasnio.
- Kad si blesav! Mogli bi da se ubrišu za moj dolazak.
#
- Ja sam sa drugom prepješačio trideset kilometara da bi prisustvovao koncertu Bijelog dugmeta.
- Trideset?!? Pa, je li bilo naporno?
- Naporno je prvih petnaest. Drugih petnaest - noge same idu.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
Živa istina +
Nije bilo fitnesa, šta ćeš....
Al' je vremena bilo na pretek! Ja sa autom ne mogu da stignem gdje trebam, a kamo li pješke.
Stvarno i beše tako...
:)
Ovo za Tita je živa istina. Ali, dobra je zajebancija na tu temu, pa može plus.