Prijava
  1.    

    Poistovećivanje

    Kad uvidiš da je Prodigy dušu dao za slušanje tokom hodočašća ili kakvog putovanja ruralnim sredinama, bez obzira što članovima benda događaji iz srpskih pojebina nisu bili ni na kraj pameti kada su pisali tekstove.

    Tako zapičiš pešaka seoskom knez Mihajlovom i poistovećen sa sredinom turiš muziku u ušesa. Ptičice cvrkuću, sunce se probija kroz granje, mačka zapišava poljsko cveće i namiguje. Gradska duša ti se obraduje, o, divnog li mesta, skoro pa da pozavidiš narodu koji tu živi. Osetiš miris sena i još nečeg poznatog... Mleko! Mora da je pala neka muža (setiš se spota „Girls“ u kom neke sisate kaubojke umešno muzu krave, a ustvari... muzu krave). Taman se nasmeješ, kad te spopadne nalet smrada - puši li se puši od paljevine („I’m a firestarter, terrific firestarter“). Vešto izbegneš prepreku, al’ ne lezi vraže, tu se asfalt završava i skontaš da se nalaziš na minskom polju od kravljih govana. Dok pažljivo biraš korake ne bi li ih nagazio i ostao bez dostojanstva, u sebi zapevaš „Breathe“ („Inhale, inhale, you’re the victim, come play my game, exhale, exhale, exhale”). Dobro, jebiga, seoska idila, trte-vrte. Opet asfalt, opet ptičice, opet neki poznat zvuk, ovog puta ne tako dobrodošao. "Oca ti jebem kučećeg, meni si našla da kradeš kobasice s tavana! Dođi da te ja na'ranim, boga ti ne ojebem!" (“Change my pitch up, smack my bitch up!”). Tu nekako ožališ kerušinu sudbu kletu, osnažen činjenicom da si iz Čukojevca, kulturnog centra regiona, stigao u Pluževinu. Ne stigneš ni da se ozariš zbog blizine cilja, kad te pozdravi skičanje neke krmače. Ne, oštroumno zapaziš, to je ipak ljudski glas. "Mileniiiijaaa! Priđi k ogradi da ti kažem! Onu tvoju ćeru da obuzdaš, si čula? Suknju da joj produžiš, papke da joj skupiš! Mi’š da ne znam da tatli s mojim Mikicom, a njemu, fala bogu, malo treba! Da obratiš pažnju, da ve ne zavijem u crno, a ti znaš moje mentode!” “Ma, kome ti pretiš, svinjarko iz Pečenoga? Te čari ionako ne deluju ako u nji’ ne veruješ!” (“It’s an omen") “Ne' da bacam čini ja! Sam’ mi jedan dan pukne… Pa se ti pitaj što ti lipsuje stoka!” Sad već naglas pevaš "I got the poison, I got the remedy”… Ok. Seoska idila ostade u Čukojevcu, a koga nema, bez njega se može. Prodavnica na pomolu, tu će znati da ti kažu kako da se snađeš dalje. Gle, onaj lik sa Jagodinskog piva sedi ispred i izdajnički manda orošenog rogonju. “Izvin’te, kako da nađem kuću Durkalića?” “A od koga si ti? Ne znam te odovud.” “Milkica mi je koleginica, a ne znam tačno gde živi…” “Aaaaaa, i ti učiš decu okupatorskim jezicima! Ko ve to naučio, bre, tadićevska gamadi? Kad ste zaboravili da su bombardovali Lađevce? A u Vitanovcu onomad kad izginuše? Ma i da nije, koji će deci krasni to? To treba da zna da okopa, da zasadi, da pomuze..." "Kontam, čiča, "Invaders must die”. Hvala, doviđenja.”
    Eh, ali da je to kraj… po povratku kući snimiš fajerstartere kako pale kontejnere, šaban smekuje bičarku pesnicom u glavu jer je krala kobasice sa tuđih tavana, a ti inhejluješ i ekshejluješ pod nekim auspuhom da se posle čistog seoskog vazduha vratiš u prirodno stanje.