Gledaš u donji desni ugao monitora i pamtiš koliko je sati. Pokušavaš da se skoncentrišeš na ono što treba tog dana da radiš. Ispijaš zadnji gutljaj kafe i razmišljaš: šta još imam po džepovima i rancu kao prvu pomoć za hitno razbuđivanje (žvake, čokolada, sok, bilo šta, alkohol ne dolazi u obzir, duvan pokušavaš da ostaviš a ionako nije dozvoljeno pušenje u prostoriji...)? Muzika koja te inače tjera na pokret ovog puta te dodatno uspavljuje. Obećavaš sebi da ćeš večeras leći malo ranije. Pročitao si sve zanimljive članke iz novina, odgovorio na sve mejlove. Prepuštaš se slobodnim asocijacijama: padaju ti na pamet bivše drage, trenuci nježnosti, žurke, grudvanja, gužva u gradskom, nepoloženi ispiti, doživljaji sa ljetovanja, davni mamurluci, putovanja, školski drugovi kojih se do tog časa nisi sjetio pet godina; onda uzmeš malo da planiraš vikend u fazonu „al nam je bilo dobro prošli put, mogli bi to ponoviti...“, ili neku kupovinu - „imam nešto love na banci – krajnje vrijeme je da sebi priuštim to što odavno želim“; maštaš o budućim susretima, naviru sjećanja na pokojnike i pomisli na bebe što tek treba da se rode, cijeli život se odmotava pred očima, svjestan si tehnološkog napretka civilizacije, zagađenja planete, kočije koja juri nizbrdo, velike kapitalističke zavjere da se zarobe svi radnici svuda...
Nečiji glas te trgne iz razmišljanja – mora da je protekla čitava vječnost? Pogledaš u donji dio monitora. Prošlo je punih pet minuta.
