
Osoba kod koje se u jednom trenutku sva životna preokupacija svela na brigu o rutinskim, svakodnevnim stvarima. Ređe, takve osobe ni nemaju pravo detinjstvo. Kod takvih, prestaje borba da život bude što zanimljiviji i dolazi do truda samo da rođena koža bude na bezbednom. Gube osećaj za urođenu dečiju kreativnost. Nestaje shvatanje da je i povremeno pravljenje "detinjarija", bilo slučajno ili namerno, deo života, pa sve osobe koje i dalje to čine bivaju osuđene, ili barem gordo posmatrane od "odraslih". Nestaje i mogućnost da se shvate i sopstveni vršnjaci koji delom ličnosti sazrevaju, a delom ostaju i deca. Odrastanje nije samo stvar obaveze- to je makar delom i stvar ličnosti. Osobe koje su dozvolile da potpuno odrastu, gube onaj deo ličnosti koji se zove Homo ludens (čovek koji se igra), i život im postaje stresan. Za sebe tvrde da su realni i racionalni, te da je na takvima svet sazdan.
Takvim osobama, sva zabava se svodi na spavanje i seksualni život. Sa druge strane, tako barem stvaraju porodicu.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Potpuno odrasla osoba može
-i da luduje
-i da bude detinjasta
-i da obavlja sve "poslove" (egzistencijalne, porodične u najtoplijem smislu te reči).
Ograničavajući fatori/uslovi :
-da može da se nosi sa eventualnim posledicama ludovanja ili detinjastog ponašanja;
-da nije nezadovoljna svojim životom.
Ali, ti si delimično u pravu : ponekad se život odrasle osobe "uspori", rutina preovlada i tada se Homo ludens pritaji.
Nisi obratio pažnju: to što ti navodiš je osoba koja je i sazrela, a i sačuvala Homo ludens. Ja govorim o "duhovno umrtvljenim" osobama.
U redu, ali onda je naziv definicije Duhovno...., a ne Potpuno odrasla osoba.
maja je u pravu. to nije potpuno odrastanje, to je nepravilno odrastanje. ko nije ostao dete barem malo, gori je od robota.
postoji samo jedna stvar koja mi je potpuno nedokuciva: zasto neki ljudi vole da igraju po tudjim pravilima i teze zivotu po tudjim pravilima. najveca zelja mi je uvek bila da se bar jednom odigra po mojim pravilima, pa makar u snu/mome umu.
ovi duhovno umrtvljeni ljudi nisu za baciti skroz. to sto su se oni usrali sebi u zivot (da, jesu) ne znaci da im deca nece biti zivlja i bolja. a i super su za eksploataciju.