Ono što se pojavljuje u snovima našijem.
Ima je poprilično i na javi, ali ni upola nije tako frustrirajuće zanimljiva. Takoreći jedvaiščekivajuća, s' obzirom da najavljuje skori završetak noćne more, ali i vlažnog sna i ostalih prijatnih besvesnih iskustava.
Ovo je ono.
Ono što se ne može definisati, antimaterija sa kojom se samo bezumno ambiciozni, lucidno-perfidni tragači za konačnom istinom o celokupnom smislu postojanja svega i onoga izvan toga mogu bar na tren uhvatiti u koštac, znajući unapred da su progutani u besmislu naizgled smislenog.
Ali ono je tu...
- Sestro... pomaže Bog.
- Bog ti pomog'o, oče Lavrentije. Zašto si zamišljen toliko?
- Ti znaš da u našemu namastiru i dalje nema klime. Znaš također da spavamo nagi, ali čedni i neiskušeni...
- Tako bi bar trebalo biti, prepodobni.
- Ali, vidiš, s' vremena na vreme, dođe tako sanak... lijep, čist i mirisan. U njemu đevojka duge, guste, crne kose, obučena u prozirne haljine...
I doziva. Bijelim, nježnim rukama doziva i mami u svoja njedra, jedra i bujna, dok pramenovi džbunja viredu kroz prozirnu svilu tamo....dole...u đavolskim dubinana vrtloga nepodobnoga..... i..... uh...
- Recite, oče, kako ja mogu da vam pomognem?
- Nikako. Samo me zanima kako se, kad god to snijevam, pojavi otac Simon sa gaćama spuštenim do članaka i viče da hoće da buši krofne za u nedelju? A najviše me zanima kako to da ja svaki put znam da će se to desiti u pola mojega sna?
- Oče Lavrentije, Bog sve vidi i zna. Da li stižu lojane svijeće u četvrtak, to mene zanima?
- Uvijek sam hteo pitati šta radite sutijem svijećama?
