
Uzvišeno biće rasterećeno ovozemaljskih potreba koje se gnuša svake dole navedene radnje. Uvek spremno da prokomentariše i skrene pažnju na tuđe ponašanje sa dozom gađenja. Prepoznaćete datu osobu po tome što se gnuša pripadnika svoje vrste koji čačkaju nos, češu dupe i muda, podriguju, prde i iskreno govore.
Svi smo mi ljudi i ništa ne treba da nam bude strano, svi mi prdimo, čačkamo nos, vučemo šlajm iz petnih žila, masturbiramo, smišljamo perverzije, češemo se u predelu prepona i slično. To što neko ima slobodu i ne stidi se da se počeše, istrese sline koje ga guše, pročačka nos prstima (jer se slinac stvrdnuo i ni Hilti bušilica mu ne može ništa) ne znači da je on odvratan i da mi treba da se ponašamo kao uzvišena bića ogovarajući i komentarišući gore navedene radnje.
Muž i žena dolaze kod mehaničara da im uradi reglažu trapa. Stoje oni tako i gledaju majstora kako radi, međutim majstor u jednom momentu poče da češe muda a žena tiho prigovara mužu:
- Fuj, koji primitivac, gledaj ga….gledaj, gledaj šta radi molim te?
- Radi reglažu?
- Radi reglažu?! Češe testise! Pogledaj malo bolje, odvratno, gadi mi se.
- Pa šta, živa duša.
- Živa duša!? Malo pre kada si bio na prijemu da platiš čačkao je nos i ispustio je goluba, jato njih, primitivčina.
- A ti ne čačkaš nos i ne prdiš?!
- On to radi na svom poslu na dužnosti, ej! A da bude gore, radi to pred mušterijama! Ja to ne radim! O ne!
- Ajde. Izvini srećo nisam znao, ti inače sereš pomadu i pišaš kolonjsku vodu.
Da je go*no kapital, ja bih se bez guzice rodio.
U kojoj god sam firmi radio, propala je. Istina živa. Eh zato odoh radit za Amerikance u Afganistanu. Ima da ih poderem gore nego ova ekonomska kriza.
Pojava karakteristična za stariju žensku populaciju koja usled nebrige od strane unučadi i dece utehu pronalazi kod heroina malog ekrana. Pojava datira mnogo pre uspostavljanja monopola latino sapunica.
Osamdesete, australijska serija "Povratak u Idn". Glavna junakinja se zove Džilijen Stjuart, tepaju joj Džili. Na kraju jedne epizode Džili, izgubljena u bušu, tumara predelom, pre mobilnih telefona. Smrtna opasnost za glavnu junakinju. Kraj epizode. Bleksi sledećeg dana upada kod babe. Zatiče je kako sedi skrušeno na stolici bez naslona, ruku skrštenih u krilu, piljeći u jednu tačku na podu.
- Alo, baba, evo ti unuka! Kako si mi, baba? Jel ima nekih kolača?
(Baba ćuti)
Bleksi se okreće u čudu:
- Baba, jel ti dobro? Jesi živa?
(Baba ćuti i neodređeno vrti glavom)
- Baba, javi se, molim te, brinem. Šta ti je, jesi bolesna?
Baba vrti glavom, dubok uzdah iz dna duše:
- Živa nisam šta je sa Džili, sine...
- A?!?!?
Osoba koja živi samo jedan dan, na dan izbora. Razlika između leptira i ove osobe je to što je leptir dan pre bio gusenica, dok je ova osoba čak i godinama pre bila mrtva.
- Mićo, si čuo da najavljuju izbore opet?
- Čuo sam, opet će baba da mi bude živa jedan dan, jadna Milunka stalno od nje prave leptira...
Posle obicne vode sa malo limuna, najjeftinija i najcudnija porudzbina u fensi kaficu (da li je ovo pleonazam?) i to sve sa ciljem da se opravda i zadrzi visokokvalitetna bleja na nivou a kada se nema para ni za pola leba.
Konobar 1: Najjace su one curke kad dodju i kazu: "Daj mi obicnu vodu i iseckaj malo limuna u nju."
Konobar 2: Beda ziva, dobro kad nisu kornet narucile...i to jedan!
Lajka je prvi putnik u svemir. Dana kada su je lansirali, ceo svet je znao za jednog malog, nevinog psa, neki su plakali, neki joj i zavideli, a Lajka je hrabro hitala, prkoseći gravitaciji, pokoravajući vasionu, da udje u istoriju iz koje je nikada neće izbrisati..Naučnici su objavili izveštaj da je "Putnik preživeo poletanje, i da je ostala živa u kosmosu još nekoliko dana" , i zvanično potvrdili da je eksperiment uspeo..
Lajka je jedan ljupki i zaista nevini pas, koji nije imao tu sreću da je iz prihvatilišta, neko radosno dete uzme u naručje i odnese kući koju bi ona čuvala, kojoj bi pripadala, sa porodicom kojoj bi se svaki dan radovala. Lajka nikada nije htela da udje u istoriju, nikada nije zelela da bude slavna i poznata. Nakon raznih testova i ispitivanja, postala je deo eksperimenta, kako bi pomogla napredak ljudi i civilizacije. 2002. godine je zvanično objavljeno da je Lajka uginula u mukama, od pregrevanja, nakon 2-3 sata od poletanja, okrutno osudjena na ovu odvratnu smrt. Lajka nije želela da vidi svemir. Želela je što i svako drugo biće - da živi, i da bude voljena.
U davna vremena hvale vredan sistem internacionalnih standarda nije postojao, tako da smo imali krajnje neobičnu situaciju da je Šćepanov Mali bio veći od Karlovog Velikog a Urošev Nejaki strašniji od Ivanovog Groznog.
- Veliki veziru, šta kažu špijuhni koliki je Dušanov Silni?
- Hiljadu ihzvinjenja presvijetli sultane Kurate, koju god hanumu poslahsmo da izvidi situahciju nije nam se vratila živa.
Poslednje reči pijanca pre nego što poljubi patos. Iako i sam zna koliko je popio, zna da ni da ustane ne moža, zna koliki je kreten ispao, ne dopušta da mu pomognu ljudi dok ode do auta, sam će on. Naravno, jedino dobru tu je što se ovaj toliko odvalio od alkohola da neće ništa da oseća ma koliko se dobro polomio, makar do sutra, kad se otrezni.
(pijana budala pokušava da izađe živa sa svadbe, svatovi ga hvataju za rame)
-Neka, neka. Mogu ja sam, bre. Pusti me, mogu sam... TRAS!
Stanje u kome se nalazite posle prekomerene upotrebe alkohola. Dolazi kasnije, par sati posle zadnjeg pića, jer dok pijete sve je super. Dok si u nit-sam-mrtav-nit-sam-ziv stanju, definitivno nisi ni trezan, a to skontaš dok ležiš u krevetu okružen još uvek komiranim prijateljima i demoliranom sobom, pokušavajući da se setiš kome sve treba da se izviniš jer si ih podejebavao sinoć. Nakon bezuspešnog prisećanja opet zadžonjaš, i posle 12 sati sna, od nit-sam-mrtav-nit-sam-ziv stanja ostaje 'samo' glavobolja.
-I čujeeem ubile ste se sinoooć, aaa ?!
-Ma ćuti bre, jutros sam ustala, nit' sam mrtva, nit' sam ziva !
Nedefinisana i pomalo mistifikovana kategorija. Na određeni način svakako predstavlja apgrejd onog “običnog” sastanka, ali šta tačno pod tim podrazumeva teško je statistički utvrditi. Tako na primer, može simbolizovati tršenje ljubavnice/sekretarice u nekom ( malo čistijem ) motelu/klozetu, zatim jedno konspirativno opijanje sa drugarima u kafani ili, pak, celodnevni paket pecanja na reci uz roštiljanje i oveću gajbu pivčuge...mada se, doduše u neobično retkim prilikama, može interpretirati i kao PRAVI sastanak. Bitno da je mobilni telefon ugašen a ostatak sveta obavešten “da ga se ne uznemirava”. Tako je, naime, bolje za sve...
- Pa, gde si ti do sad, svinjo muška...!
- Jao, pusti me, ‘leba ti, nije mi ni do čega...
- Ma, zar se sada dolazi kući, je li, crni Mihajlo?!
- Aman, ženska glavo, ceo dan jurim po nekim sastancima, ne znam više ‘de treba da id...
- Sastančio gospodin, znači?! More, znam ja te tvoje „sastanke” vrlo dobro i mogla bih ovi‘ dana da posetim koji i polijem ga živom sodom, ščuo!?
Prihvatiti i priznati poraz, al' onako izistinski.
- E, pušila sam Zoći.
- Mojemu čoveku si našla da saftaš?
- Pa kad mi se pušilo, i ja sam živa duša.
- Je l' ti nije svršio u usta?
- Jeste, hihi.
- Jebaću mu majku u pičku!
izraz na mnogo staru osobu....
izraz se koristi samo za živa bića....za predmete se koristi izraz "Starije od Hrista 3 dana"
Uglavnom je pitanje koje upućujemo osobama kod kojih nismo baš sigurni šta rade da bi preživeli pošto nemaju neki baš izraziti kvalitet. Najčešće se postavlja današnjim pevačicama i zvezdicama koji su uspeli preko noći uz pomoć granda i golog dupeta ili barem nekog skandala.
Razgovor između običnog čoveka i naše zvezdice:
Običan čovek: Izvini od čega ti živiš
Naša zvezdica: Pa od pevanja naravno!
Običan čovek: E dobro je da si uopšte živa!
Tako su babe koje nisu u krvnom srodstvu, već samo prijateljice, komšike i tome slično, oslovljavale jedna drugu. Seka je sestra, a keka je, od milošte nadograđena seka.
- E, keko moja, 100 kila pasulja sam danas provejala, kičma mi pukla na onom vetru i od stajanja!
- Šta ćeš, keko, zima dugačka, će se izede taj pasulj! Da s' ti živa i zdrava!
Antonim reči "redom" dobijen ubacivanjem negacijskog "n" u sredinu.
"Maco, pusti tu plejlistu u vinampu da ide redom i priđi malo da se opustimo..."
"Okeeej!":klik,klik:
now playing ---- Divlje jagode-Krivo je more
"Mmmm...Cmok,mljac,liz...Mmmmhh.."
"Aah...Mmmmljac..Hmmm..Oh..."
next song ---- Rammstein-Feuer frei
"Iiijuuuhh, šta je ovo lebac ti!? Usrah se živa!"
"Ja rekoh redom, ne rendom!"
Tenis je prvenstverno sport. Potom je sve ostalo, mašinerija za pranje novca i kako sam skoro saznala poligon za mučenje tenisera. U tenisu ima četiri igrača, po dva sa svake strane mreže koja ima svoju svrhu. Jedan par igrača stoji na ivicama terena i naoružana je reketima. A drugi par čuči tik do mreže i nema ništa od rekvizita. Ivičnim igračima je zadatak da ne pogode mrežu ili da izbace lopticu van one najveće kućice. Kućica je nacrtana obično belom linijom na crvenoj podlozi koja se pravi tako sto se opeka (za nemače pojma:opeka= cigla) ili izmrvi ili samelje(ovo mi nikad neće zatrebati u životu, a ako mi zatreba pročitacu negde ili ako budem na teniskom terenu istestiracu to onako kako američki detektivi gledaju da li je beli prah u kesicama kriminalaca soda bikarbona ili heroin. Uzmes malo na prstić liznes i ako ne napravis nikakvu facu onda je to heroin koji je ekvivalent mlevenoj opeki). Uglavnom od nekakve opeke se pravi. Znači, dvojica maltretiraju lopticu a ona druga dvojica hvataju onesvešćene loptice i reanimiraju ih. Tenis ne mora da se igra na opeki, koju stučnjaci za tenis zovu zemlja, moze i na travi i ostalim ravnim površinama, sa nekim drugim habajucim slojem. Mada nisam videla nikad da igraju na makadamu, ali ne sumnjam da ako loptica nesto grdno zgreši, a nema bolje podloge, neće se libiti ni tu da zaigraju. Brojanje poena ide veoma logičnim rasporedom i broji se 15, 30, 40, x. Pa onda neki gemovi i setovi. Kad neki teniser osvoji turnir dobija lonče ili tanjir koji moze da okaci na zid bez bojazni da ga prozivaju, kao sto prozivamo naše bake koje na zidove kače tanjire iz posećenih turističkih destinacija.
o- = ovako izgleda reket.
o = ovako izgleda loptica.
o+< = ovako izgleda teniser.
U prevodu smaraš me i to mnogo. Najbolji način da se oslobodite osobe koja vas gnjavi. Odoh nešto da završim, ustvari odoh da se objesim koliko si me smorio/la. Obično se koristi za osobe sa kojima se dopisuješ, pa nakon svakog tvoga smajlića za ‚‚pozdrav'' ta osoba nastavlja da te gnjavi sa ‚‚I tako...''; ,,Ti šta još radiš?'' i pitanjima koja ti je 30 puta postavila u toku dana.
Nakon 3 sata dopisivanja:
Marija: ‚‚Hehehe.. ''
Marko: :*
Marija: ‚‚Hehe, tako ti je to.. Šta još ima?''
Marko: ‚‚Dosada živa, aj' odoh nešto da završim, eto me brzo'' (Nikad više!)
Zar šibica, taj tako običan i funkcionalan predmet, moze imati filozofiju i istoriju? Često nam se događa da nismo svesni da je naše razmišljanje, poimanje sveta i delovanje, uključujući i ono mehaničko, u stvari plod lagane evolucije. Izlizanost svakodnevne upotrebe oduzela je našim radnjama njihov prvobitni filozofski, istorijski i kulturni smisao. Tako je i sa paljenjem šibica. Taj komadić drveta, čija se glava zapali trenjem, potiče iz vrlo davnih vremena. Naime, istorija i filozofija šibica se međusobno prozimaju a vezane su za tezak, spor i stalan napor čoveka da ovlada vatrom i stavi je u svoju sluzbu. Dakle, filozofija opstanka i filozofija vatre (simbol večnog kretanja) se prozimaju sa filozofijom trenja.
Dokumentarni filmovi koji prikazuju primitivne narode kako danas, u 21. veku, energično taru vrhove drveta da bi proizveli iskre i zapalili vatru (npr bušilica s lukom), morali bi nas podsetiti na to da su i naši preci prošli kroz isto i da je nevolja tog napora tj. teskobe i straha od neuspeha, podstakla čoveka da trazi nova i sigurnija rešenja. Dakle, to je filozofija invencije po kojoj je nuzda majka invencije.
Da budem jasniji, izum šibica nije donio konačno rešenje problema ovladavanja vatrom ali bio je to značajan pomak i napredak koji je omogućio kontrolu nad jednim elementom koji ima neobično veliki značaj.
Otkriće vatre otvorilo je primitivnom čoveku ogromne mogućnosti poboljšanja njegove egzistencije i vladanja prirodom. S jedne strane, dozvolivši mu da materijalno poveća rezerve hrane (bilja, na primer, koje je kuhanjem postajalo ukusnije i probavljivije) i s druge strane, olakšavajući tipično ljudska ponašanja, kao što je osećaj pripadnosti jednoj grupi (plemenu ili klanu), koji se iskazivao okupljanjima oko vatre. Čitav ljudski napor, koji je trajao milenijumima, sastojao se u pronalazenju načina da si svakodnevno što lakše obezbedi vatru. Iznošenjem istorije tog istrazivanja otišao bih isuviše daleko. Podsetimo se samo da je za paljenje vatre, osim trenja dva komada suhog i lako zapaljivog drveta, postojao i postoji i danas, jedan vrlo rasprostranjen način: udaranje dva kremena. Inke iz Juzne Amerike smislili su jedan od najingenioznijih sistema: upotrebljavali su dva velika ogledala, pomoću kojih su usmeravali sunčeve zrake i koncentrisali ih na zapaljiv materijal (sunce je izvor zivota). Kod starih Grka, svetu vatru ,simbol grada (polisa) stalno odrzavanu u hramu gde su bili bogovi zaštitnici grada, lozile su i podhranjivale device: te buduće majke simbolizovale su u stvari trajanje i opstanak grada. U antičkom Rimu, tu ulogu imale su vestalke. Uprkos realizovanom napretku potraga za jednostavnim, brzim i sigurnim načinom dobijanja vatre nije prestala ni u narednim vekovima.
Kasnije, rešenje tog starog problema potpomogla su otkrića iz hemije u vreme industrijske revolucije (kraj XIII i početak XIX veka) da bi šibice poprimile svoj konačan oblik: običan štapić impregniran na jednom kraju crvenim neotrovnim fosforom ( videti definiciju Devojčica sa šibicama http://vukajlija.com/recnik/Devojcica%20sa%20sibicama/24267) sposobnim da se zapali prilikom trenja o tvrdu površinu a plamen se dalje odrzava drvetom...
Filozofija šibica se,na kraju, moze definisati i kao filozofija prozimanja umetnosti i instrumenata kojima se čovek sluzio za rešavanje praktičnih problema ali koje je potom znao pretvoriti u instrumente imaginacije. To dokazuje čovekov napor da reši materijalne probleme uz neodoljivu potrebu da predmetima od praktične koristi, naizgled običnim, da ludičko značenje (postoji naročita filozofija konceptualne umetnosti i umetnici koji pomenutim predmetima daju potpuno nove dimenzije i značenja uobličene kroz čudesno lepe instalacije).To je,dakle, svojevrsna umetnička filozofija invencije u upotrebi šibica koja nam omogućuje i da se s njima igramo. Takođe, kako kaze Witold Gombrowicz u svom Dnevniku, "usredsređujući našu paznju na tri šibice mozemo u njima otkriti misteriju kosmosa jer one su ipak njegov deo, a zna se, u kapi vode ogleda se svemir a one su ni manje ni više no stvar u čitavom svom veličanstvu jer se i u njihovom ponašanju izrazavaju zakoni prirode a gledajući ove šibice sa odgovarajućim usredsređenjem mi obavljamo svečani čin, konfrontiramo svest sa materijom".
Genijalne stvari su jednostavne stvari poput mnogih genijalnih otkrića i izuma. Upravo ih jednostavnost čini ingenioznim.
"Svet ovaj, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovek, nego je uvek bio, jest i biće vatra večna ziva, što se s merom pali i s merom gasi".
Heraklit
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.