
Onako direktno, bez imalo okolišanja, nema potrebe da te smaram sa nekim glupim pitanjima kad i sama znaš da samo hoću da te pojebem.
- A vidiš, mogli bismo sutra na pićence neko izaći, a?
- Da, da, da. Nego, ovaj, oš kurčine?!
Posto su kritike na moju defku o reprezentaciji San Marina bile pozitivne, hocu da napisem nastavak. Ovaj put je to rekonstrukcija njihovog gostovanja u Nemackoj (kao sto znate na domacem terenu su izgubili sa 8:0)...
Trener: Momci, polazak u petak u 6h ispred stadiona
Svi: Idemo autobusom?
Trener: Da, predsednik je uzeo jedini avion drzave San Marino za diplomatsku posetu Nikaragvi, ostale zemlje nece da nam daju ni jedan avion jer kao ne znaju gde se nalazimo na karti, a one picke zabarske su kao prezauzeti.
.....
Petak, 5:45, parking ispred stadiona
.....
Flavio: Kakav je bre ovo minibus?
Trener: Pa nas je samo 25, sta ce nam nesto vece?
Flavio: Kako sta ce nam? Pa video sam na televiziji u kakvom se busu voze Spanci. Ima 3 sprata, djakuzi i kozna sedista.
Trener: Pa i vi kad budete evropski prvaci mozda imate takav autobus!
Flavio: (u sebi) Picko debela
Trener: Jel su svi tu?
Carlo: Treneru, Michele je otiso na derbi, a Maicol ima razgovor za pos'o
Trener: Cekaj bre o cemu pricas, kakav derbi, kakav poso?
Carlo: Ma kosarkaski derbi, Lotomatika-Montepaski, odveo ga brat, a Maicol ima bitan razgovor. Da raznosi pice na Trecem Brezuljku (Sanmarinski okrug).
Trener: Aha dobro, ae ulazite, smestite se nekako, kazite kad vam se piski, nemojte ko prosli put kad smo isli u Sloveniju.
Svi: Hahaha, hihihi
.....
Mauro: Federico, jel si poneo vutru?
Federico: Da,da, e momci kupite vops i skivi kad stanemo na nekoj pumpi.
Aldo: Treneru, pustite ovaj disk
.....
Sa zvucnika se smenjuje: Dzamp araund, dzamp araund......So ju vona be rep superstar....
....
Svi su srecni sem Manuela, on je metalac hejter.
Dobra atmosfera u autobusu se vidi, svi su pijani i naduvani. Nasi junaci stizu u hotel, gde nastaju problemi
....
Gianluca: Treneru, ja necu da budem sa Aldom u sobi, smrde mu noge!
Manuel: Treneru, ja ne mogu da budem sa Carlom u sobi, ja mislim da je on peder!
Davide: Treneru, necu da budem sa Federicom, on samo duva vutru po ceo dan.
Trener: Dosta bre! Nemoj sad da zovem Mecerzakera i Svajnstajgera da vas rasporedjuju, kako sam napisao tako se smestite!
Svi cutke odose u svoje sobe
.....
Dan tekme
.....
Trener: Momci ne zaboravite, kratki pasovi, kad se izvode korneri centrirajte na prvu stativu, kad primimo 5-ti gol, krecemo sa dugim loptama. Nemojte mnogo da ljutite Nemce, mozda primimo manje od 10 komada.
.....
Konacan rezultat 9:0 za Nemce
Atmosfera u povratku, bolja nego u dolasku, stajalo se na svaku banderu da se pisa, a bogami bilo je i povracanja od alkohola
Nenormalno iskren čovek,
čovek koji se ne boji da pokaže svoja osećanja,
nesebičan čovek koji bi svoje rado podelio sa drugima!
Kreten: Hoću da te karam sada!
Devojka: Beži kretenu...
Kreten: Ajde, vidi kako mi se digo kurac...
Devojka: AAAAAAAAAAAAA!!!
Rečenica koju vrlo često mogu da čujem od strane mojih starih kada hoću da legnem i na LCD-u odgledam jedan teniski meč.
- Ja : ( Ležem i uzimam daljinski ) Daj da gledamo Đokovića, pusti više te amebe sa Pinka, sačuvaj bože...
- Baba : Šta ima da ga gledaš, on zarađuje pare a ne ti !
- Ja : ( u sebi ) Marš bre u kurac...
Odgajanje mladunaca – najobimniji i najiscrpniji sport kog čovek može da se lati. Pa ipak, i ta strmina ima odmorište – prvenac. U roditeljstvu, prvo čedo ti dodje ono što bi se u kompjuterskoj igri zvalo „skirmish“ ili „playground“; a i ne pristupa mu se mnogo drugačije.
Kao što se prvi mačići (i palačinke) u vodu bacaju, tako smo i mi prvonikli ponosi naših roditelja zgodno poslužili da se isprobaju batine (pa po pristignuću sledećeg deteta bace u zaborav), da se leče kompleksi (sviraj harmoniku, treniraj karate, javljaj se komšijama, idi na fakultet), i da se natenaaane usavršavaju roditeljske sposobnosti uopšte. Ali i pored toga, više nam naša mladja i od nas uspelija slika duguje zahvalnost, nego što nam roditelji duguju izvinjenje. Mi li da vam tabamo staze, pizda vam materina balava!
Legenda:
Sima (A) - prvi sin (a jel’ da da je ime za šupka...?)
Neba (B) - mladji mu brat
A.1. Privodim ja (17) 7 godina stariju ribu, pucam od ponosa. Moj prvi put. Nisam lagao za godine, ali je nisam ni pripremio na to da moja majka gleda na mene kao da još uvek imam 12. 04:00h, budi se keva, provaljuje u sobu, riba se pokriva preko glave, u zemlju da propadne, ja nalazim bokserice, pokušavam za početak da izvedem kevu iz sobe, ona poseže za pokrivačem, potpuno sluđena, da vidi ko „spava kod mene“. Čitava scena traje 15 minuta, jastuk i erekcija dva ovna na brvnu, ribin identitet ostaje tajna, keva gleda u prazno mesec dana.
B.1. Skype video call.
Ja: Ćao kevo, šta ima kod kuće?
Keva: Evo, stigla s’ posla, ćale na putu, a Neba (16) ima gore neka posla sa Zoranom...Hehe...
*kroz po metra tavanice čuje se Zorana, urla na bosanskom, bas ritam, dal’ od muzike dal’ od Zorane, plafon se ljušti, keva provlači prste kroz kosu, stresa malter*
A.2. Vraćam se sa splava (18), kako ulazim u hodnik bacam peglu na tri strane sveta. Bude se keva i ćale i zatiču me kako ribam zogerom sopstveni master-piece. Keva plače 2 dana, ćale ne priča sa mnom 6 meseci.
B.2. Stiže Neba (17) sa moto susreta, odlazi na sprat, baca peglu kroz prozor svoje sobe (daleko klonja, jbg...). Ustaje u 14h.
Keva: Mislim da bismo trebali da porazgovaramo o nečemu.
Neba: Daaj, zajebi bre, svaki put nešto da se pravdam, muka mi je više... Idem negde, ne znam kad ću doći.
*keva riba prilaz garaži*
*ćale ne zna da se išta dogodilo, keva dočekuje Nebu u 23h sa gibanicom*
A.3. Saopštavam (19) roditeljima da planiram da radim, uštedim i kupim polovan auto. Slede tzv. dobronamerni saveti. Presuda: GSP, doživotna.
B.3. Neba (18) u petak doćeruje zver na dva točka od 550 kubika i 1800 eura. Pare pozajmljene, odakle da se vrate nema. Keva i ćale psuju i kunu. U ponedeljak keva zove ostale članove moto kluba na pitu i pivo da časti, ćale zavlači ruku u zadnji džep i insistira da se samo najbolje ulje kupuje.
A.4. Keva se vraća sa roditeljskog.
Keva: Simo (19), kaže razredna da imaš dva neopravdana u ovom tromesečju... Sve ostalo je *hm* kol’ko tol’ko u redu, ali naišla sam i na profesoricu francuskog, kaže da se ne trudiš kao nekada. Nije pitanje ocene, kako stvari stoje proći ćeš 5.00, ali zar da traćiš potencijal...? I svi ostali profesori misle da možeš više, ja ne znam šta se sa tobom dešava u poslednje vreme. Trebaće ti Simo, za fakultet, što više sada naučiš, manje ćeš na fakultetu!
*divan traje jedno martovsko popodne (već pomeren sat), nastavlja se na rate do prijemnog*
B.4. Keva se vraća sa roditeljskog.
Keva: Nebo (17), imaš 4 jedinice.
Neba: Ma nije, prof. deljanja samo devojčicama daje pozitivne, iz tucanja kamena me prof. ne voli, iz utovaranja džakova sam radio kontrolni bolestan, sećaš se, a srpski, pa koi mi to kurac treba u životu!
Keva: Pa dobro, ali u slučaju da se predomisliš za fakultet...
Neba: Jeste, da se predomislim! Život da mi prođe tamo, hoću da radim pošteno, da učim zanat (koji?), da se osamostalim, da budem čovek!
Keva: Pa i to što kažeš...jeste Simo, šta bleneš, Neba je uvek bio onaj vredniji po kući! Tebe smo uvek puštali „jao, pusti Simu, mora da vežba harfu, jao pusti Simu mora da uči za takmičenje iz Starogrčkog...“. Nego, Nebo sine, kaži majci, kako je Zorana?
*Svaka veza izmedju aktera interpretiranih događaja i stvarnih ličnosti je sve samo ne slučajna, i ni jedan događaj nije fiktivan. Mnoge životinje su povređene prilikom nastajanja definicije (e, za to pitajte Zoranu!)
Naravno da hoću kafu pička ti materina seljačka i nekulturna, to se ne pita kad ti neko dođe u kuću.
- Komšija jesi za kafu?
- Pa ne znam komšinice da li da pijem, pio sam skoro sa ženom...
- Jebem ti ženo majku Božiju metaj lonče da ti sad ne ustanem, za kafu se ne pita, šta su te otac i majka učili dok si odrastala u onoj vukojebini? I daj one unučiće što sam uzeo jutros ko kusur od leba i mleka da ja i komša zadivanimo...
Najlabaviji tandem u istoriji svemira. Tipovi koje boli kurac za sve. Gdje god su oni tu je rad kilav, po principu hoću-neću.
- Mali, jesi završio ono što sam ti rekao?
- Ali...
- Nemoj ti meni tu cile-mile... Prihvati se toga sto ti je naređeno i završi posao kako treba!
Recenica koju uputm ortaku kad god hocu da sagleda smesnu stranu situacije u kojoj cemo se naci svi mi koji nekad stekenmo diplomu.
Fin i ciničan način da šef kaže: "Šta god da odlučiš, biće onako kako ja hoću, ili neće biti nikako"
Šef: Vidite, koleginice, Vaše radno mesto će biti ugašeno. To ne znači da ćete dobiti otkaz. Naprotiv, Vaše zalaganje odavno iziskuje unapređenje.
Službenica: O kakvom mestu je reč?
Šef: Pomalo odgovornijem. Vikendi ne postoje, radi se 7 dana u nedelji puno radno vreme, ali je i plata veća za oko 10 evra...
Službenica (razmišlja "kakav bezobrazluk, pre bih dala otkaz... ali u ova vremena se to ne radi, neću na ulicu"): Pa... morala bih da razmislim...
Šef: Razmislite... pa potpišite!
Postoje osobe koje nisu puno komunikativne, retko kad započinju razgovor a na postavljeno pitanje odgovaraju sa: da, ne, hoću, neću, tj. u što kraćim crtama.
J.: Cole, idemo li sutra na pecanje?
C.: Da.
J.: Šta misliš, hoće li biti ribe?
C.: Hoće.
J.: Ajde, nemoj da ti vadim reči kleštima, mucni nešto !
C.: Mhhm...
Dok ste mali, verovatno jedan od najneomiljenijih poklona koji mozete da dobijete. Zasto pare? Kakave pare? Sta cu ja sa 5 godina da radim sa tim parama? Necu pare, hocu igracku!
Kako starite, jedva cekate da dobijete koju kintu za rodjendan... Ili za odlican uspeh... Ili za polozen ispit... Ili...
"Sta ces da ti tetka Slavka kupi za rodjendan?"
Ja (4 godine):"Hocu onog transformersa koji se pretvara u kamion".
"Vazi pile moje".
Rodjendan
"Jao mili, nije stigla tetka Slavka da ti kupi nista za rodjendan, evo ti parice, pa ti kupi sebi sta hoces".
Ja (5 godina, tuzan): "Hvala". (Aaaaaaaa, gde je moj transformers kamion......???)
Mama:"Daj mamici te pare, pa cemo zajedno kupiti nesto lepo". (Uf, dobro je, taman sutra kod frizera, frizura mi je znaci uzas).
15 godina kasnije...
"Pile moje, evo tebi parice, da tetka ne pogresi u poklonu, kupi ti sebi neku cokoladu ili izvedi drustvo na sok i sladoled".
Ja (20 godina, sirok kez): "Hvala tetkice!" (Taman sutra za pivce i koju partiju PES-a. Sad ce i slava, valjda ce i tu uleteti nesto, a mislim da sam dobro odradio onaj ispit, ako bude 10-ka, mogao bih i tu profitirati lepo.)
Glomazan uređaj starijeg datuma proizvodnje. Dominira na radnom stolu zauzimajući ogromnu površinu. Duži je od noćne more. Ukoliko se koristi par godina, primećeno je da se socijalizuje: peva dok je uključen (zapravo pišti) i povremeno namigne.
-Dragi, možeš li doterati časom viljuškar do sobe? Treba da maknemo krmaču, hoću da izbrišem prašinu sa stola.
Kulturan odjeb. Ne pada mi na pamet da to uradim, prema tome moraćeš sam. Niti mogu, niti hoću.
Zoran: Tebra, šta radiš?
Uroš: Malo odmaram, što?
Zoran: Pa mislio sam, ako već ništa ne radiš...
Uroš: Da...?
Zoran: Pa mogao bi da odeš po pivo.
Uroš: Brate evo idem, sve trčim i zapinjem. Ne bi ti Bog kiriju uzeo da jednom doneseš sam.
Lenja, učmala i ponekad nerazumna osoba. Uvek kada radi neki posao, radi ga sa velikom teškoćom. Sam izgled odaje ovu osobu da je metiljava. Uglavnom daje jednostavne odgovore na pitanja, kao što su: "Jeste. Znam. Važi. U redu. Ok. Hoću. Ne znam..." A krasi ga i veoma spor hod, to jest tromost.
- Sine, ja ću da punim ova kolica sa ugljem a ti oteraj ova. Važi?
- Važi.
- Pazi sine tu pored oluka, pazi, paaaziiiiii jebote Bog! Na koga si tako kilav? Hajde sad' uzmi tu lopatu i skupi taj ugalj sa zemlje dok ja namestim oluk.
- Hoću, tata.
- Jao, kako mi je ovako loše isp'o, mora da sam bio pijan kad' sam ga pravio?
- Ne znam, tata.
Osećaj koji me prati kada odem u neku krčmu na periferiji kada hoću uz kafu da poručim Koka Kolu a sve okolo je brendirano Pepsijem.
Muzički žanr koji "slušam" kad hoću da skinem sa kurca nekog nenajeba koji me je upravo pitao šta slušaš.
:vratio se umoran sa predavanja, uberljakse iz doma dolazi da mi traži lepljivu traku, na računaru upravo ide The Clash-Bankrobber:
Uberljakse: "UUU, pa nisam znao da si i ti jedan od njih."
:kretenski se smeje:
Ja: "Jedan od kojih?"
Uberljkse: "Pa Metalika, ovo-ono..."
Ja: "Ma ne, ja ne slušam taj žanr..."
:kolutam očima:
Uberljakse: "Pa šta je onda ovo što si sad pustio?!"
Ja: "To? Aaaa, pa to to je progressive black death viking thrash power metal, daj fleš da ti snimim ako ti se dopada."
:mahnitalo krećem prema njegovom rancu i kao tražim fleš:
Uberljakse: "Neka, neka, hvala! E vratiću ti brzo traku...ajd zdravo..."
:beži:
. Tj Vukaljijina zaraza... Hoću reći da opsesija Vukajlije kao sajta prerasta svaku meru. 14.01.2009 oko 19 h- to je datum i vreme kada sam se ja registrovao,dakle na Srpsku novu godinu... Od tog datuma pa do sada nije prošao ni jedan odlazak na internet a da nisam usput video šta ima na vukajliji,dakle hoću reći da više vidim likove(autore),(neću da ih nabrajam da ne bih nekoga zaboravio navesti) na Vukajliji nego rođenog brata koji do duše studira...I još nešto, Simptomi zaraze Vukajlije se mogu videti na jedan način, Ako i samo ako u trenutku događaja(smešnog,zajebanog,ludog i sl),se setiš vukajlije i dobiješ ideju i inspiraciju za dobrom definicijom. i tako učestalo...
Keva: Šta radiš sine???(upita me iz sobe)
Ja: Čitam definicije!
Keva: Pa zar i sutra imaš kontrolni?
Veoma popularna kod nafuranih klinaca...Napunis kadu vodom,sipas sampon,napravis mehurice,pustis muziku i slikas se...I onda stavis slike na fb i pises komentare:``bas je bilo extra,hocu opet``...:D
U slobodnom prijevodu, kada se neko navije, to znači da previše brblja. Ima kvantitet, ali nema kvalitet priče. Što bi se reklo: "Priča u prazno".
Sin od 2-3 godine: Hoću hapu, hoću hapu, hoću hapu!
Mama: De šuti, evo sad će! Šta si se navio k'o kaseta?!
Sin: Hoću kasetu, hoću kasetu, hoću kasetu!
PLJUS!!!PLJUS!!! MARŠ U SOBU!!! to su zvuci i reči koje će te čuti pod sledećim uslovima:
1.Imate mnogo manje od 18 godina
2.Prišli ste ocu i rekli:
1. Ćale daj mi auto za večeras
2. Ćale hoću da se ženim
3. Ćale stvarno si peder
U busu se devojka svadja preko fona da se ne kaze Vukajlija nego Vujaklija za recnik... ocaj na njenom licu kad je shvatila da ne moze objasniti
Mokoš · 11. Maj 2011.