
Francuski pisac petparačkih romana... Providne fabule, blijede pozadine i jeftinih epiteta. Toliko predvidiljivog epiloga - Da je njegov kult čitalaca razvio tehniku čitanja s kraja "djela" ka početku, kako bi uveo barem neku inovativnost u besmisao svijeta koji leži ogoljen između strana.
...)
More... Saš da viš svojeg Boga!
Ne laži me, molim te... Otupeo si ti odavno!
Ali, volim te...
A decu? Ne mene... Odlazim
Sačekaj još par dana... Šta te košta?
Toliko puta smo pričali o ovome... Ne mogu više da podnesem laži.
Stani, ženo luda... Reko je čovek da će mi javiti za par dana oko one fabrike za preradu drva... Reko je, upadaš sigurno... Samo čekaj da te obavestim o datumu i radnom vremenu.
Nemamo ni za leba više... Ležiš tu po ceo dan u punoj snazi... Deca nam pate, ne idu u školu... Nemaju u čemu. Ostavljam te i vodim decu kod majke da ih čuva, a ja ću se zaposliiti.
(...
Što se više vadiš - više toneš.
Inače, pravilo koje se uspješno može primjeniti kod izgovaranja.
Neki ljudi su totalni antitalenti za izgovaranje. Vjerojatno zato što se služe lažima, a ne znaju lagati i ne mogu zapamtiti što su slagali prije 5 minuta, a kamoli jučer.
- pa dobro gdje si ti do sada, čekam već 45 minuta, za koju pičku materinu, hoću svoje pare??
- ma ne pitaj, pozlilo mi babi, pa stara digla frku da odem provjeriti šta joj je....
- baba Joka???
- pa da, a znaš di je ona na drugom kraju grada...
- znam, znam......... (mrštenje)
- ali nije to sve, na putu do tamo pukne mi guma...pa stani mjenjaj...
- ma razumijem...nego kako je babi??
- a ispalo da nije ništa, zaboravila popit tabletu za tlak i tako.....
- bit će da je to zato što je jadna u jednom danu stigla do Berlina i nazad, jer si ju jučer tamo vozio sinu svom jedincu da vidi unuke, jer 'ko zna kad će opet!! Majku ti lažljivu - di su moje pare!!!!!???
Biti u psihičkom stanju koje ima sposobnost da vrlo brzo evoluira sledeći stadijum.
Sedite u društvu. Potpuno ste mirni i opušteni, podvrgavate se mentalnoj eutanaziji i savršeno vas ne zanima šta pričaju ljudi oko vas. Zatim slučajno nešto čujete. Prvo mislite da vam se učinilo, ali niste sigurni. Uključujete se u razgovor i pratite njegov tok, da biste na kraju shvatili da se niste prevarili. Čuli ste nešto što niste želeli da čujete. Drug vas je upravo pecnuo i toga je vrlo dobro svestan. Nastavlja to i dalje da radi, još vam se pride i smeje. Prividno ste mirni, ali u sebi ste vrlo nervozni. Stiskate zube, ignorišete, ali se nervoza pojačava. Bezobraznik jedan! Kako se on usudio da VAMA tako nešto kaže?! Peckanja se nastavlja, vaša nervoza se pretvara u tihu ljutnju, a zatim, polako ali sigurno, u otvoreni bes. Spremni ste i da se potučete ako treba.
Šteta samo što ste, jelte, tako dobar čovek, pa ćete u većini slučajeva samo da dignete nos. Jedina ozbiljnija mera koju ćete možda da upotrebite je eventualno demonstrativno napuštanje prostorije u kojoj se nalazi persona koja je počela da podjebava. Sa sve lupanjem vratima.
Uroš: Momci jeste čuli da je Ivana ostavila Zorana?
Marko: Sereš? Ahahaha, šta je bilo?
Peđa: Opaaa, puče veza razjeba se tim, a?
Uroš: Kaže, ne može više da izdrži, nije to to... Sinoć sam je baš video u klubu sa Acom, možda su...
:Zoran se iznenada uključuje u razgovor:
Zoran: Šta lupetaš keve ti?! Ti kao znaš zašto smo raskinuli?! I nije ona mene ostavila nego ja nju! Samo samo ja takav čovek, pa neću to da govorim, ostali smo u dobrim odnosima. I zašto ja uopšte pričam sa vama o tome kad mi nije stalo?! Mršte!
Uroš: Stani brate, pa zezamo se, gde ćeš?
Peđa: Šalimo se, šta si se odma' narogušio?
Zoran: Šalite se s nekim drugim!!!
:tres tres vratima:
Realno, aludira na erotiku. Od masiranja stopala i struganja peta pa do senzualne nuru perverzije, uvek zamišljamo vrhunac tog hepeninga završetkom na relaciji masan kurac – vlažna pička – klecava kolena. Ali život je kurva transeksualne orijentacije koja piše drame, kojoj čak i Stiven King radi felacio uz jutarnju kafu ne bi li pokupio plodna semena za maestralne bravure na papiru.
... ukrcam se u Francuskoj i pravac Karibi. Jebeni kruzer. Ako treba, stani-pani, ljuštim krompir ceo dan. I tu je dve iljade kako god uzmeš ... Oj, rode! ... luke, kurve, kokteli. A onda se ukrca Keli Bruk ili neka druga jebulja, a brod cepne oluja ono šatro priča Titanik meets Kruzo. A nas dvoje jedini preživeli završimo na pustom ostrvu ... Matori! ... ona skuplja kore od palme za vatru a ja pecam ribu. Zalazak sunca, hasamo kokose i banane a na kraju masaža. Majku mu, morala bi da se jebe sa mnom jer nema nikog drugog. Pa joj ga onda metnem međ sesi ... Djedovo! .... ladno bih je ubio da kurva uzme da drvi bananu ...
- Sokole!
- E šta ko sad u majčinu ...
- Oj, rođeni, odi der vamo!
- Evo djede idem. Zamislio sam se nešto.
- Ajde, ajde! Gledaš li to opet one tvoje nacrtane?
- Ma ne gledam! Legao sam malo da odmorim. Šta ti znaš uostalom?
- Odi da me izmasiraš. Ubiše me leđa i noge.
- A daj djede jel moram?
- A oćeš za sladoled od penzije?
- Aman čoveče to je pre 15 godina bilo. Imam sad posao, ženu, kuću. Jesi kreč postao.
- Neka, ne moraš. Sam ću. Sam sam se rodio sam ću i da ...
- Daj ne patetiši! Šta odmah ucenjuješ? Gde te boli?
- Sve me stislo. Ali počni od nogu.
- Oćeš banju da ti uplatim? Ima bakuta tamo. Kartate šaha malo, termalni bazeni i to.
- Jok! Moja ti je banja plac, kosa, klepac i belegija. Lička sam ja kova, nisam kenjac!
- Lička si ti kuka, eto šta si. Sav si se iskrivio i osušio ko lisičiji kurac. Zato te sad ja i masiram.
- Ne laprdaj, đavo te odnio lijepi nego pređi na drugu nogu. Tako, tako. E tu! Pritisni.
- Jel ovde?
- Ne tako jako konjino!
Ili: kad prve sumnje zamene stanje euforične zaljubljenosti.
Iako se u prirodi iz larvi, preko gusenica, razvijaju prekrasni leptirići - u ljubavi je proces vrlo često upravo obrnut.
Kad se jednom nastane u glavi ti odvratni, sićušni gmizavi stvorovi, gotovo ih je nemoguće isterati. I što je najgore, toliko su invazivni da izvrše pravi genocid nad onim predivnim šarenim leptirićima koji su, koliko juče, razdragano lepršali po stomaku i drugim delovima tela.
- Tra-la-la-la, ala j' lep ovaj svet... Ovde srce, ovde ti... ♪ ♪
- Alo, brate, stani, pogledaj malo oko sebe, zovem te već treći put...
- O, ti si. Nisam te čuo od cvrkuta ovih predivnih vrapčića...
- Jebote, još si zatreskan u Jovanu... A znaš šta sam čuo za nju?
- A? Molim? Šta si čuo? Govori!
:prvi crvić upravo se probija kroz slušni kanal, praćen bulumentom srodnika:
- Ma možda nije istina, ali pričaju ljudi. Znaš onog Budu Gorilu što se oženio pre pola godine? Kažu da je Jovana bila zvezda na njegovoj momačkoj večeri. Mada, može da bude, ali ne mora da znači...
- Nemoguće...
:crvići su već zauzeli mesta i spremaju ludu žurku, leptirići beže u panici:
Biljka obavezna pri slavskim ceremonijama kod pravoslavnih Srba. Postoji interesantna legenda da je nekada, za vreme Turske okupacije, posle vraćanja sa slave obavezan rekvizit bio bosiljak zadenut za uho. Navodno, ovo se radilo da bi Turci bili uvereni da je dotični stvarno bio na slavi a ne na izvršavanju neke sumnjive radnje.
Crni Marinko, poznati hajduk se posle obilate pljačke i žetve turskih glava u gluvo doba vraća kući...
- Stani, ko god da si!
- Dobro veče, efendi-Onure!
- Dobro veče i tebi Marinko. Otkud ti u ovo gluvo doba drumom?
- Bio na slavi efendi-Onure!
- Na slavi, a? Slušaj Marinko, mnogo si ti nama sumnjiv u poslednje vreme. A gde ti je bosiljak??? Brzo!!!
- Nemoj tako efendi-Onure! Evo mi bosiljka za uhom! Deder pogledaj, da se zna da sam na slavi bio!
- Au, vidi stvarno bosiljak! Pa što ne kažeš odmah čoveče nego da sumnjam svašta! Ajde idi ti kući i izvini zbog ovog, znaš kakvi su ovi novi zakoni o bosiljku.
Najodvratnija fela ljudi. Majstori proseravanja
Te, mi smo kultura, vidi kako sam ja kulturan idem u Prištinu da radim sa Albancima, imam šal, kosa mi razbarušena, glas mi baršunast, rečnik mi bršljanast, ova zemlja je baruština samo sam ja zlatna ribica. Te, nema para za kulturu, ček, ček, da skinem zlatan sat što pet minuta kasni u džepu mi burma mijanmar i mir-jam, te nama fale kostimi Gorica Popović sve raširila. Pa onda, te reprizirate Bulji život a nama ni dinara, nema Svetlana Bojković za votku u bifeu 212 a ne, ništa, ustvari ide u Finsku našla petog muža, Milana Panića čika Avrama ambasadora. Te onda, ne dajem ja izjave za medije al ajd za GloriHolijuLisuLeuSalmonelu da se slikam s novom pičokom pa da idem da živim na selo bez seljaka koje ću inače sam da podignem da izgleda ko Zlatibor al ne, ne, to je selo, Beograd je perbrz. Te ja ne gledam televiziju al ne izbivam s nje, milje me vazda šašolji po glavi Kusturica mi gatao na travi. Te ju, ju, ju, šta se nakotilo, nabujao šljam razvrat i poroci daleko negde ko zna gde Šerpadžija recituje Disa Džoliju, ti ljubiš a ja ne. A onda me evo sedim u emisiji između dve Starajine sise ispale iz Blica, ruzmarin još nosam na puloveru što ga nosio Tihi, saću vam odrecitujem Miku Antića pa da zajebavamo Mimu Karadžića za klempave uši i da ga pitamo dal je napoželjniji neženja. A on da šacuje Vasiljević Mirku, večno trudnu koju vara muž Vujadin Boškov il Aladin jebem li ga. Mislim ipak Vujadin. A tebe Muzafere što čitaš ovo nek još jebe Stojadin, kvačilo ti nisko hvata.
Sikter bre! Ko da ste vi jedino umetnici balego sujetna što vam zavide sitni brabonjci, koji balega neće postati, jer jebiga, iz drugog dupeta ispadaju ma koliko se uvlačili u ovo koje vas štancuje, a štancuje vas bogami, i to vas baš onako sere. Pa kad se, daske vam ispolirane jebem, što vam život višnji i nižnji novgorod znače i format 16 9 jebem pa mi na Kvadru svi ljudi dolikefalni ko Norvežani, neki slikar žalio na nešto ili kad je imao toliko prostora u medijima a da nije Tapi, il neki vajar, a da nije čuvar zoo vrta, ili šta znam, baletan, grnčar, kosmonaut il drugi neki umetnik. Pa kad je neki pesn... dobro o pesnicima da ne govorimo to je baš bedno, oni su, što se kaže, mukice.
I što bi reko neki časni pradeda da je živ sad (a pradede su po difoltu časne) more pre 100 godina to je bre sve bilo smatrano za cirkuzante, bilo sramota otići u glumce za ozbiljna čoveka tipa maramica markizet, a sad voleo me ceo džet set, i moj veliki drugar i prijatelj Kemiš. Pa, zar zbogom prvog nerođenog sina da dam u glumce, sestru i nevestu Miklošu Bikoviću što slabo poznaje Sentomaš al ipak stigne do Montevidea s Bjelom što se ispovraća po sred bidea.
Ajde bre, u dunđeraj ima svi da odemo kako tradicija nalaže, a i Pekić. Da gradimo fabrike i dimnjake bre! Odnosno, zgrade od pet spratova za investitora koji želi da ostane anoniman, ko i svi dobrotvori. Pardon, Dobrootrovi. Dobrotvorovi. Smradovi.
Da, iz ovoga izuzimam glumce iz pozorišta po manjim gradovima, njima svaka čast, a i Milana Srdoča.
Literatura:
Živojin Pavlović, Ispljuvak pun krvi - dnevnik "68
- U Srbiji je, znate, jako teško biti glumac, svome detetu to nikad ne bih dozvolio, ali znate kako, sva tri sina upisala glumu a da nisam znao, sad smo kolege i takmičimo se ko će da bude bolji, mada kažem vam, ova najmlađa ćerka ima tek da nas šije, sad je na drugoj godini, zvao me Ivan Bekjarev sa Megaglume da potvrdi karte za Zvezdu pa kaže bokte ova tvoja bolja i od tebe i od mene...
Tanja Peternik u predorgazmičkom stanju: A šta kaže supruga?
(A suprugu boli ćošak od lajsne da glumi više, uzela nacionanu penziju, pa zebava po ceo dan Evu Ras telefonom što ova nema leba da jede, ni đevrek u pičku da stavi, a ova joj psuje na mađarskom placentu krvavu)
- Pa supruga kaže ono što je Šekspir jednom rekao... pa kaže...
Bogovi, oče, daju krompir ljudima
od svih blaga što je blago najveće!
-Tanja Peternek piški i skvirtuje u gaće i na vrhuncu se preobražava u...
...Leposavu Kiš!: ajde Sale kreni i ti s pesmom da podržiš Šejkspira!
Sale: Pogled mi tvooooj srce Dačije
jer ja sam glumac govno pačije!
I gotov sam za pare sve da uradim
i svako dupe izljubim!
Oooo za tvoje me daske boli...
Nešto taman, k'o skrojeno za tebe. Ne treba mu dodavati, ne treba oduzimati.
-Uf, gledaj one cure plavke što sjedi tamo, jest dobra, odo da je zbarim.
-Stani konjo, gledaj kol'ka je, moraš je do koljena skratiti da bi je gledao ravno u oči. Ma uostalom idi ti do nje, meni ostavi onu crnku, taman za mene, pupak na pupak.
-Šta fali što je visoka, taman da joj gledam u sise kad budemo pričali.
-A jesi i ti mazga, samo ti idi do te visoke, meni ostavi crnku i nemoj mi se žaliti ako te bandera spuca šakom za gledanje u sis'.
----------------------
-Milutine, jesi završio sa ukrajanjem onih greda na krovu?
-Jesam gazda, odi da vidiš.
-Svaka čast,gledaj ih kako stoje, pupak na pupak. Ajde siđi dole sad na ručak, ne moraš prati ruke, isjekli smo paradajza za salatu, grabi ga rukama pa će to kiselina oprati, da ne čekamo na tebe.
Suptilno osmatranje okoline koje se javlja kao proizvod nedozvoljene ili nelegalne radnje na javnom mestu. Manifestuje se neprirodnom radoznalošću i nijemisvejedno facom u sred ili pred neku radnju bacajući pogled u svim potencijalnim opasnim smerovima. Traje ne duže od nekoliko sekundi i omogućava izviđaču da se uveri u sigurnost započetog ili pak prekine ukoliko vidi trola.
- Vidi optimistu što je ostavio lap top u kolima, pomozi mi da mu se useremo u sutrašnji dan...... sagni se i guraj mi ovo na gore........ mutke, jel gledaš ti jel neko dolazi !???
- Ček......... e,e,e STANI !!!!!!!! Izašla je neka baba iz ulaza 200m od nas.
- ŠUPIČKUMATERINU !!!!!! Ne beremo cveće budalo, daj da završavamo ovo brzo i begamo.
------------------------------------------------------------------------------------------------------
- Nemoj da mi pišeš kaznu leba ti, boga nije bilo da ukočim na žuto. Daj da se izdogovaramo na brzinu, žena me čeka u gradu već pola sata, krvi će mi se napiti.
(Pandurčina izviđa okolinu. Jedan pogled u levo pa jedan u desno)
- Ajde da ti verujem i jedno i drugo. Ubaci ovde dogovor pa da ideš po ženu.
Uvod šarlatansko-ljomberastih vonabi džentlmena u teške reči izrečene prema pojedincima ili grupama na formalnim ili neformalnim sastancima. Česta pojava na sastancima političkih partija i ostalih sastanaka konja, krava i volova.
- Izvolite kolega Petroviću!
- Mene zanima da vi mene kažete koliko smo potrošili para u kampanji?
- Ovaj...imam negde ovde podatak..samo malo...ček, ček...ne mogu sad da nađem...
- Stani malo kolega Petkoviću. Nije ovo ničija prčija pa da ti kao odgovorno lice ne znaš koliko smo potrošili u kampanji. Mi smo tebi dali poverenje i poverili sredstva na raspolaganje i vođenje računa. I dizvinu ove dame, ako ne budeš odma' naš'o račune od kampanje ima da ti jebemo majku i familiju do trećeg kolena, jer dragi moj kolega, ako sam sis'on veslo, nisam sis'o kurac. Je l tako kolege?
Ljudi koji su dosta toga propatili kroz život, bla bla bla... TRUĆ!
Ljudi... Čisto sumnjam da bi se mogli nazvati ljudima. To su studenti, i košto mi je jedan dobar autor jednom prilikom rekao, studenti su pičke. Ali eto, neke tamo konvencije kažu da i za njih važe ljudska prava pa bi se mogli uklopiti među ljude. Elem, ovi studenti nisu zadovoljni ponuđenim izborom hrane u menzi i često ne obraćaju pažnju na dužinu reda iza njih i broj ljudi koji gladno gledaju grašak koji je gore navedena vrsta "ljudi" obišla u širokom luku. "Neee, grašak je užasno spremljen" "O bože kakve pomije" "Ova mrkva je užasna" i ostale, konstrukcijski slične rečenice izlaze iz usta ovih nježnih, sirotih i napaćenih duša. MORE MARŠ! Zašto uopšte dolaziš u menzu, kad nosiš tuđu kožu na skoro svakom pedlju sopstvene i kitiš se skupim nakitom, a? Kad ti ćale i keva daju soma evra svaki mjesec da završiš Megatrend, zašto ne bi otvorila privatnu menzu i spremala specijalitete francuske i italijanske kuhinje? Čast izuzecima koji stvarno studiraju u teškim uslovima, ali oni obično jedu šta stignu. Žaliti se na hranu u menzi, na najjeftiniji i najveći obrok koji možeš da dobiješ, je besmisleno. Čak i radnici u rudnicima nemaju takve uslove. Dođem kod čovjeka na slavu, rudar 20 godina i pitam ga, onako bezveze, kakva je hrana. Suvi obroci. Ništa više. DVADESET GODINA. A oni zadržavaju gladne ljude koji hoće nešto da urade sa životom, pa su upisali faks. Čekaju hranu kao da čekaju bolja vremena. E pa, dragi moji, bolja vremena neće skoro, a što je u porciji, u porciji je, pa izvol'te.
Prijatno!
Stanislava, studentkinja Više poslovne: Tetka, a... tetka, može li pohovani kačkavalj sa pireom?
Tetka Radomirka: Ne, kačkavalj ide samo sa kuvanim spanaćem.
Stanislava: Ali ja ne volim kuvani spanać.
Tetka Radomirka: Dete, zadržavaš red.
Stanislava: Alergična sam na kuvani spanać.
Tetka Radomirka: Dobro, hoćeš grašak?
Stanislava: Ne, hoću pire.
Tetka Radomirka: Ne može pire, nije nam dozvoljeno. I kreni dete, zadržavaš red.
Stanislava: Ali dajte mi pire, molim vas (reče skoro plačnim glasom)
Tetka Radomirka: Evo ti pire, pičkice jedna mala. Kad sam bila tvojih godina radila 3 posla istovremeno, nisam imala da jedem kako valja a ti tu nešto izvoljevaš. Drži pire, jebo te on u dupe.
Stanislava: Eto, jel bilo tako teško?
Tetka Radomirka: Nije, al mi se čini da se taj grmalj sa Romanije kraj tebe jako razbjesnio. Ne bi se začudila da te siluje usput.
Stanislava: Molim???
Tetka Radomirka: Tu je uvijek u tačno određeno vrijeme, tačno znam kad jede. E sad, on oće da poludi pa da siluje curice, kad mu ne daš da jede kad njemu odgovara.
Stanislava: Tetka, pomozite mi, molim vas!
Tetka Radomirka: Pa jesam! Dala sam ti pire i kačkavalj, OPAAAAAA!
Izraz koji se koristi kada uradiš nešto što si uporno pričao da ćeš uraditi, a niko ti nije verovao i svi su misili da samo laješ i ništa od toga.
Najšmekerskije izgleda kada to kažeš mrtav-ladan iako je to momenat tvog velikog trijumfa i dokaz da si stvarno čovek od reči.
10. April 1994.
- Ej brate, ajde upadaj, gotova je kafa.
- Odlično Džoni. Nego da vidiš što sam nabavio kasetu od Doktor Igija. Ima dobrih pesama. Poneo sam da slušamo.
- E nemoj majke ti da mi puštaš tog šabana.
- Što brate? Do jaja je.
- Zato što je u nekoj emisiji izjavio kako on repuje u pesmama i sada kad kažem da slušam rep pola ljudi me pita jel to Doktor Igi, a nije prošao pored repa. Tako ću ga napušiti da će sve da zvoni.
- Znaš kako kažu. Pas koji laje ne ujeda. Sad da ga vidiš, ništa mu ne bi rekao.
- Važi, videćeš kad ga sretnem.
15. Septembar 2002.
- E ljudi, hoćemo na Amsterdam?
- Može.
- Ajde. A šta će biti večeras?
- Puštaju vesele devedesete. Taman da se podsetimo detinjstva.
- Ja onda neću.
- Što Džoni? Ajde da se zezamo malo. Jeste sranje muzika, al’ da se malo smejemo.
- Neću bre. Pustiće onog Doktor Igija i samo ću se iznervirati. Jedva čekam jednom da ga sretnem, da ga oteram u pičku materinu.
- A dobro ne moraš da ideš, a znam ako ga sretneš ikada da mu nećeš ništa reći. To samo pričaš ceo život zato što znaš da ga nikad nećeš sresti.
- Dobro, videćeš.
01. Januar 2012.
- Brate kako je dobro ovde. Ako smo ovako gotivno dočekali Novu, ima cela godina da bude odlična.
- Naravno. Živeli.
- Živeli.
- U zdravlje.
- Ej stani, jel ono Doktor Igi tamo? Sprema se da peva.
- Jeste, ladno je on. Džoni eno ti ga miljenik.
- Vidim ga. Ej Igi! Igi! Ti, ti, da. Srećna ti Nova godina i da se u ovoj godini napušiš milion kurčeva, majmune jedan retardirani, naserem ti se u usta i nabijem petom i to ispucalom, degenu poremećeni. Gde bežiš. Stani bre, nisam završio. Ode.
- Ipak si ga napušio.
- Rekoh ti da hoću.
- Pobeže čovek. Jedi govna Džoni, ko će sada da peva.
- Pa mi ćemo. Idemo svi. Budim se često po noći.......
-.....A ZNAM DA NISAM NI PIJAN NI LUD!!!
Ako je verovati starijima, ovo je jedna od stvari koja najviše utiče na zdravlje ljudi koji se ne pridržavaju ovog pravila. Naime, ukoliko ste pošli negde, a usput se setite da ste nešto zaboravili, ne ovrćite se ni za živu glavu, već nastavite kuda ste krenuli, jer će u suprotnom zadesiti neki maler, vas ili nekog vama bliskog.
- Jebala te tvoja pegla za kosu, kasnimo već sat i po, Bogu hvala te krenusmo. Koliko ima sati?
- Ček da vidim. Ma gde je.... zaboravila sam telefon. Pa normalno da ću ga zaboraviti kad me stalno požuruješ. Čekaj me sad tu.
- Stani, ne valja da se vraćaš, idemo.
- Ma jebale te vradžbine.
- Deda, jesam li te probudila?
- Ma nema veze, ionako sam hteo da skuvam kafu.
- Ja zaboravila telefon, pa se vratila po njega.
- To ne valja, dedino. Nego, stavi ti meni za kafu, ja ću je zakuvati.
- Važi, samo nemoj da se uspavaš, molim te.
- Neću, taman posla.
- Uključila sam ti ringlu, vidimo se kasnije.
Četiri sata kasnije
- Jovana, je l' ono tamo bila naša kuća?
- ____________________.
Imaginarna pomoć. Nešto kao microsoft help - potpuno će vas podržati u rešavanju problema, pričaće sa vama o problemu, složiće se sa vama u svemu, razumeće, ali sve što vam na kraju ostane su prazne reči.
- Razmišljam o svom životu... Ništa nisam dobio a uvek sam bio pošten!
- Tako je, baš razmišljam. Poštenijeg ne znam!
- I davao prosjacima kad sam imao, i mitingovao kad je bilo stani-pani, i rmbačio godinama. Uplaćivao penziono, štedeo. Sve sam radio kako treba u životu!
- Znam! U pravu si, šta čovek više da uradi?
- I veran bio, i decu podizao najbolje što sam znao... I šta sad, da bi me neki majmuni mrcvarili?
- Nepravde strašne su to! Ne može se više ovako! Uz tebe sam do kraja!
- E pa neću više da trpim! Idem sutra tamo, svima ću da se najebem milosne majke! Hoćeš li druže sa mnom, da mi čuvaš leđa, da ih zajedno pobedimo!?
- E, pa slušaj, ovaj... Imam neke posliće sutra da odradim pa ne bih mogao sa tobom... Ali imaš moju punu podršku!
Babaroga za penzionere.
- AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!
- Smiri se baba, šta bi?
- Đilas! Đilas! Ne, ne, beži, Đilas!!
- Sanjaš baba, budi se, samo sanjaš.
- Đilas! Došao je i razbio mi one tanjire, znaš one što čuvam još od udaje u kutiji, uzeo je... Uzeo je sve i... i... i... jedan po jedan. Priča evo ti ljucka prava babo, nevladine oranizacije. Uzeo mi penziju da kupi sebi treći džakuzi kaže, evo Leposava saćeš da me gledaš kako se kurvam, i na kraju... na kraju... na kraju... uzeo Vučka sa zida, i baci ga dole, polomi ga i piša po njemu, kaže Leposava, pogrešno si glasala Leposava...
- Stani bre baba, sanjaš, eno ga Vučić na zidu gde je i uvek, gledaj.
- Vučko, eno ga Vučko, uuuuf, hrrrrr.
....
- Nemoj bre više da joj daješ da gleda pink pre dremke, znaš da posle ne može lepo da spava!
Treći po redu broj, odmah posle 3 i 4 pri sinhronizovanom fizičkom radu dve ili više osoba.
- Slušaj, ovu veš mašinu nećemo tako lako da prenesemo. Ne znam od čega je pravili, ali je teška k'o tuč! Da probamo zajedno, na moj znak. 'Ajmo... 3, 4, sad! Hmljmpf! Spuštaj! Uf, jedva malo.
- Stani malo, komšo, da vidim da nisam kilu dobio...
- Ako ti se čini da su ti jaja veća nego obično, komšo, imam lošu vest za tebe. Ali to ćeš morati sam da proveriš, izvini.
- Momci, ja sam žensko i nisam neka snaga, ali gledam vas tu kako se mučite i rekoh nešto da pitam... Jeste proverili da li je voda iz nje ispuštena? Ako se dobro sećaš, mužu, izbacujemo je jer je po hiljaditi put u mesec dana riknula nova pumpa za vodu. A treba posle i novu mašinu da unesete.
- E, jebiga sad, ženo...
Ono što nas čini ljudima, jeste činjenica da u istim situacijama reagujemo na različite načine. U odsudnom trenutku svako zalazi u svoje iskustvo i svoje sjećanje. Svako pokušava da na najbolji način iskoristi svoje znanje i vještine da bi se konkretna situacija završila na najbolji mogući način.
A: Care, čuh da te traži Žile iz teretane. No vidim da te i pronašao.
B: Strašno zanimljiva situacija. Vidim ti ja njega kako kreće put mene. Zajapurio se sav, stegao šake, ko Jabukomen izgleda. Ja bio u vceu, umivao se. Prilazi vratima, rotira se za 90 da može da prođe...
A: Pa jesi odvalio lavabo i ljuštio ga po glavudži?!
B: Čekaj. Ulazi on, počeo da viče nešto, ' A ti je muva..., za sisu... dupe... ' !
A: Jesi mu rekao, ' Jebem te u usta, meni si došao u moj kraj?! '
B: Stani, bre. Vidim ga koliki je i sjetih se bukvara i šta da radiš kad ti dođe medvjed. Pošto nisam imao drvo u blizini, rekoh da se pravim mrtav. No mi nije povjerovao, jebiga.
Konačni rasplet formalne interakcije.
Ukazuje na sasvim siguran kraj razgovora i apsolutnu nezainteresovanost u nastavljanju istog. Neformalno rečeno: Zabole me. Begaj. Vozi. Ne.
Hvala doviđenja se ušuškao u svakodnevno obraćanje toliko da nam postaje podrazumevan. Kao i zaključavanje vrata, koje je podrazumevano i koje generalno ne pamtimo, ili zaboravljamo - Hvala doviđenja babi, kasirki, profesoru ili kome god dođe kao i sama navika ili uljudnost, običajnost, jer (je l' da) čovek je od malih nogu naučen da bude ljubazan (običajan).
Drugi naš problem je što neki pametni ljudi (Aristotel) kažu da u momentima naših navika (običajnosti) - poput zaboravljanja da li smo zaključali - čovek vrši radnju tokom koje ne postoji. A u drugim našim momentima, on možda levitira između svoje dužnosti i bola u kurcu. A to kažem ja.
- Ćao, trenutno je promocija Eucerin proizvoda. Ukoliko kupiš ovu kremu Eucerin HC + za suvu kožu i crvenilo dobićeš popus...
- Ne, ne, ne zanima me
- Dobro, hvalaaa, doviđenja!
(sebi u bradu): ne bi ti ni pomoglo, rošavi
- Je l' ovo mleko vaše?
- Da.
- Račun je 234.
- Evo. Hvala, doviđenja.
- Jao nema te već tri godine, nisam te videla u ulici stani malo sine da porazgovaramo.
- Baba Ljubice, stvarno žurim. Moram da odnesem ove stvari do stana, stignem na voz...
- Nego, gde ti živiš? Je l' sa bratom? Aha, aha i sestra. A to sve tvoj tata izdržava? A kako on to plaća, je l' još ima posao?
- Moram da idem. Hvala, doviđenja.
Situacija u kojoj se svi mi iz manjih gradova nađemo, kad dođemo u prestonicu i pitamo prolaznika kako da nađemo neko mesto.
- Izvinite, znate li možda kako da dođem do tržnog centra Ušće?
Prolaznik te prvo odmeri od glave do pete, misleći u sebi, opet ovi provincijalci, šta traže oni koji kurac ovde... I iz kurtoazije krene da ti objašnjava tako da ni Ajnštajn ne bi našao tu destinaciju.
- E vidite, sad idete ulicom kralja Milutina, pa uđete u ulicu "zvždi" oslobođenja i onda vozite do okretnice autobusa 348, nastavite bulevarom, skrenete u ulicu "šmnšića" izlazite na Brankov i posle u lazinu i onda...
-Stani bre brate... Pa nisam ja došao ovde da crtam mapu grada, a da sam navigacija ne bi te ni pitao gde je to i jebale te te ulice i okretnice... Reci mi u kom je to pravcu...
-Tamo!
-E super, baš ti hvala rođače
Visok stepen ignorisanja nekoga, da ne kažem oblik nejebanja trećeg lica. Ne dobije ni "hej" u prolazu, a kamoli neki konkretniji osvrt na postojanje.
- Ljudi, onaj lik mi ladno šmeka ribu celo veče?
- Koji?
- Ma onaj baja u separeu. Opušteno joj i namiguje sad. Nečuveno! Hajde da ga izvučemo napolje i iznabadamo.
- Ali to ti je onaj strani glumac bre, Belgijanac...
- Ma boli me uvo, ne može da mi odmerava ribu, a da mene ne konta ni za hej! Odoh...
- Nemoj, čekaj, stani, mi ne možemo s tob... ode čovek, jbg.
...
- Alo bre, majmune, šta ti zamišljaš, ko si?
- Žan-Klod van Dam.
- Žan-Klod, ajd van!
- Jesi li siguran?
- Da. Usput me boli i uvo ko si, više nas je.
- Ne bih rekao, pošto mi se čini da te ortaci, što bi se reklo, ne jebu ni za hej.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.