
Izmišljeni univerzum koji je kreirao pisac Frenk Herbert. Dugotrajna saga koja se dešava na peščanoj planeti Dina.
Osamdeset i neke, Dejvid Linč je snimio film od cirka 4 sata kome iskreni pravi obožavaoci knjige mnogo toga zameraju a meni se lično dopada jer je udaren na onaj poznati "Linčovski" način.
Kao što rekoh film je snimljen početkom osamdesetih. Ja sam tada bio balavac i jedino po čemu sam čuo za taj film je to što je u njemu igrao neku sporednu ulogu Sting (tada još u police fazi) o čemu je pisao mnogo popularni časopis ITD. Producent je bio čuveni Dino DeLaurentis. Mislim da je i puk'o nakon ovog filma. Elem, ja sam film pogledao početkom devedesetih sada već kao srednjoškolac i ostao fasciniran kako pričom tako i načinom kako je film snimljen. Koliko je taj film vizuelno atraktivan dovoljno govori i sledeća scena:
Leto '92, kasarna u Gornjem Milanovcu. Prvi vod prve čete prvog bataljona već drugu nedelju daje stražu. Čizme nismo skidali, Bog te pita otkad. Jedini smisao života ti je postao da kad dodješ sa straže, onako obučen se skljokaš u krevet i obeznaniš se što ranije jer već za dva sata ti ide nova smena. Tu je i neki televizor ali on je upaljen čisto reda radi. Niko nema živce da ga gleda. Vidim ja da se daje "Dina" ali zove krevet a ionako sam već gledao. Medjutim na krevetu do mene leži Sava Urošević. Kompletirana osmoljetka i jedva završen treći stepen nekog metaloglodačkog smera, jebem li ga. Oči su mu k'o sarme, tek stigao sa straže prosto vapi za spavanjem.
Ja odkunjao svoju partiju, budim se teškom mukom i ugledam kako Sava sve u šesnaest bulji u odjavnu špicu filma. Okreće se ka meni i kaže: "U jebote , kakav film.."
Cijena po kojoj nas naši najmiliji ne bi prodali.
-Sine sto si nervozan?
-Ma ćuti nastavnik mi se popeo na vrat...
-Ma neda tetka svoje zlato ni za brdo karamela!
-Draga ko te naljutio?
-Ma ćuti šef mi sjeo za vrat, neda nam da dišemo, platu režu deset odsto,
ti samo ležiš po kući...
-Ma nedam ja svoju ljubav za brdo karamela sad će tvoj dragan da ti skuva kaficu ti samo lezi i odmaraj.
Izraz se najčešće koristi u basketu, može i u drugim sportovima, kada ostanete daleko iza igrača kojeg čuvate ali nekim čudom on omaši zicer.
Bole je sa loptom, zadnja promena, predjna promena, roling, finta šuta, Badza traži kompas, a Bole ostaje sam ispod koša.
Mali :Pa što ga ne čuvaš, pogle kolki si?
Bole se zlobno smeje i sprema da završi maestralnu akciju, ali ne leži vraže, cica sa vau dudama dzogira pored, Bole se okreće za sisama koje poskakuju, maši zicer, Badza hvata loptu i ubacuje je u koš.
Badza: Ma čuva se on sam, koj ga djavo jurim.
Vremenski period koji može trajati od 30 do 60, a ponekad i do 75 minuta. Priča se da postoje slučajevi kada je jedan takav odlazak tamo gde i car ide sam trajao i čitavih 128 minuta, ali to nije potvrđeno.
Naime, mnogi pušači, kao i drugi ovisnici o kofeinu, vole svoju jutarnju dozu, jerbo je dobra za pročišćenje stomaka i skidanje jedne stavke sa liste dnevnih obaveza (a i lakše je kad vas ne pritera u gostima kod ortaka ili ne-daj-bože na poslu), nego i ide uz cigaretu.
No, ne lezi vraže, konzument nikotinsko-kofeinski, nije čestito ni gutalj uzeo, a prazan stomak je detektovao dolazak pogurne tekućine i odlučio je da iznese stvari na čistac. Za našeg konzumenta to je već sve rutina. Prvo odnosi šolju sa kafom, pikslu, paklicu sa cigaretama i upalajč u kupatilo/toalet i stavlja ih na veš mašinu. Potom odlazi u svoju sobu i uzima nasumično tri broja "CKM"-a (ako je muško) ili "Lepote i zdravlja" (ako je žensko) i odlazi da zauzme svoje mesto na pijedastalu oslobođenja od stomačnih muka.
Tu se lepo smesti, zauzme položaj koji najviše odgovara, zapali pljugu, stavi je na pikslu, srkne kafu i počne sa listanjem. I to sve traje ne dok se ne završi misija predviđena planom i programom, nego dok se ne popije cela kafa. Sad, neki ljudi kafu piju lagano, onako, gustiraju je sa merakom jer im je to gušt, neki je popiju brzo, ali svi oni barem još jedan nikotinski štapić posle ispijanja kafe ispuše.
Ako ima više od jednog ukućana, elektricitet visi u vazduhu i samo se čeka ko će prvi da pukne i da psuje sve redom. Ako domaćinstvo broji samo jednog člana, pa situacija je relativno mirna.
Samo da napomenem da većina njih ponese svoje mobilne telefone sa sobom, ali oni koji ih ne ponesu ne padaju u vatru što im oni zvone. To je njihov trenutak i ništa im ga neće upropastiti.
- "Brate, idemo samo na pet minuta, čisto da vidimo šta ima."
- "Ma, nema šanse čoveče, nema šanse! Znam ja tih tvojih pet minuta veoma dobro - svaki put ispadne kao pušačko jutarnje kenjanje. Dok se ti sa svima ispozdravljaš i ispričaš, meni dođe da se ubijem."
- "Izlazi bre odatle! Šta radiš toliko na toj WC šolji? Bre, da si u vojsci, sada bi ti lepo uveliko posran u stroju išao."
- "Pusti me bre ćale. Evo, za dva minuta izlazim."
- "More, marš i ti i ta tvoja dva minuta u tri lepe pičke materine, znaš! Jebem i tebe i dan kad sam te napravio! Ženo, rodila si seronju epskih razmera. Davida koji je israo Golijata!"
Svojevrsni jahači apokalipse u muzičkim školama. Crna trojka klasičnih, nezaobilaznih i, stoga, omraženih kompozitora čijim se preludijumima, etidama i sonatama planski i bez imalo simpatetičnosti već decenijama ispiraju mozgovi sirote, zbunjene dečice. Trovanje je utoliko efikasnije ako se u mešavinu doda i nespecificirana doza ruskih kompozitora, po mogućstvu - komunističkih.
Problem, razume se, ne leži u slavnim kompozitorima - koji su svakako zadužili čovečanstvo svojim genijalnim delima; Černi baš i ne al' ajde dobro - već u zastarelom te skoro LEGENDARNOM sistemu obrazovanja u muzičko-scenskim ustanovama ( još kad bi iste i postojale ) koje se bazira na nekoj požuteloj knjižici s početka 19-og veka a kako nikome ni najmanje ne pada na pamet da istu malo prelista i eventualno osavremeni poglavlje u kojem se pominju jebene bele rukavice i perfektan francuski izgovor, talentovana srpska deca moraju da trpe torturu od strane svojih takođe LEGENDARNIH profesorki kojima je, baj d vej, jedina svetla u sopstvenim muzičkim karijerama bilo poznanstvo sa Šopenom, Betovenom ili jebenim Dvoržakom. Dakle, cenjeni gospodin iz Jagodine je bio u pravu.
Elem, situacija nije nimalo slavna. U Srbiji se, kao što znamo, SPORT s razlogom masovno forsira i to daje određene rezultate ali nesrećne umetničke škole – koje bi trebale predstavljati zadužbine ljudskog duha ali i svojevrsni kontrateg fizičkom treniranju - nemaju šta privlačno da ponude deci digitalnog doba pa nas u svetu kao umetnici i kulturni radnici predstavljaju teški slučajevi, bolesnici, nakaze i Isidora Bjelica. Emisije poput ‘’Ja imam kurac…pardon, TALENAT’’, ‘’Operacija kurac…pardon, TRIJUMF’’ i slične, samo potvrđuju krizu koja vlada na polju nekada poštovane srpske umetnosti.
Znam šta ćete reći ali nisam.
U 21. vjeku, vrlo zajebana stvar.
Generacijski gledano, što si mlađi to više pogađa. (primjer objašnjava)
- Ja: nema neta… nema Vuke… A taman sam dobio fenomenalnu ideju za defku! Trazim svijeću, papir i olovku… kurac, u ovom mraku, nema šanse… - panika
- Sestra: “pa gdje baš kad mi počinje Marićui, neeee!” - narida, riče, paniči, resetuje se, i tako u krug…
- Stara: sjedi i pije čaj… “večeras ništa od kuvarskog dvoboja… ma ok, gledaću sutra” - preživljava nekako.
- Stari: leži na kauču… pušta “goluba”, bez pardona… - jasno je, njega situacija ne pogađa posebno…
- Deda: potpuni mrak ga podsjeća na četres’ i neku, počinje da priča o nekim ratovima, iako je tad imao svega par godina…
Jebem ti struju, nekad je sve bilo jednostavno…
Kombinacija poslednjeg puta i stražnjeg ulaza.
- Ženo, jesi mi spakovala četkicu za zube?
- Jesam, crni Dimitrije...
- Preci mi se okreću u grobu. Nikad niko u mojoj porodici nije bio u zatvoru. I to zbog čega?! Račun za grejanje. 20 dana! Sunce im krvavo jebem... Toplu vodu prodavaju.
- Lezi, Dimitrije. Odspavaj malo. Ko zna kakvi su tamo kreveti.
- Nego... Hehehe... Nešto mislim, sad je prilika da probamo zadnji put, a? Hehehe...
- Pomeri se s mesta, otkud zadnji put, pa ne ideš na doživotnu.
- Ma oću bre, Radice, u dupe da te jebem! Šta se praviš naivna?
Vrsta bolničkog osoblja karakterističnog za (ne)uređene birokratske bolničke ustanove kao što su bolnice kod nas. Naime, redovi su dugački, čekaonice su pune, ljudi padaju u nesvest od bolova po hodnicima dok ih njihovi najmiliji bespomoćno gledaju ali šetači za njih nemaju vremena. Ne, oni moraju da šetaju. Moraju mnogo da šetaju. Medicinske sestre obučene u uzane bele pantalonice ispod kojih se naziru još uže bele gaćice po ceo celcati dan laganim tempom šetaju kroz bolnicu bez cilja i svrhe, jednostavno može im se.
Hodnik kliničkog centra.
-Izvinite, ocu mi nije dobro, onesvestio se kod kuće i pao nezgodno jedva sam ga dovukao dovde, možete da pozovete nekog?
-Izvini momak, ali ja kad bih tako jurila za svakog ja bih bila atletičarka a ne medicinska sestra, naići će već neko....
Pored stoji deda sa jedva živom suprugom u kolicima, jedan čovek leži na pokretnom krevetu i pljuje krv na sred hodnika, dete kojem krvari glava urla od bolova... a oni se i dalje šetaju pička im materina da im pička materina.
Kada slažeš roditelje da si očistio godinu, pa moraš da se kriješ kad učiš.
Majka ulazi u sobu, sin leži na krevetu, čita nešto:
-Šta radiš sine?
-Evo čitam Zagora, što?
-Ma stavila sam uštipke pa da jedeš. Nego, što čitaš naopačke, daj da vi'm. (sin spušta glavu) Mehanika fluida... Zanimljivo štivo za razonodu s obzirom da si taj predmet imao još u prvoj godini.
-Heh... da, malo da se podsetim, znaš dug je ovaj raspust i to, zaboravi se...
-Koliko komada?
-Sedam, al' ne celih, iz Termičke obrade sam položio jedan kolokovijum.
-SEDAM? RADOVANE!
-Nemoj tati ništa da kažeš molim te.
-Neću, neću.. RADOVANE!
Tu recenicu napisao je Sekspir pre 400 godina u svom cuvenom Hamletu. Kad bi se danas kojim slucajem nasao ovde, promenio bi ime drzave i "nesto" u "svasta" u ovoj recenici. Bilo kako bilo, Sekspir nikada nece biti u prilici da uvidi svoju gresku, niti ce Srbija u Danskoj nekada biti popularna kao sto je Danska u Srbiji, pa makar kroz recenicu koja je vec postala na neki nacin fraza.To nije tako zbog odlicnog poznavanja Sekspirovog opusa veoma obrazovane citalacke publike na ovim prostorima, vec iz mnogo prizemnijih razloga. "Nesto je trulo u drzavi Danskoj" naslov je jedne od pesama grupe Riblja corba. Svako ko ima bar gramic mozga, shvata da drzava o kojoj Bora peva nije Danska (uostalom u pesmi se pominje Beograd), vec druga, bliza nama i nasim srpskim zivotima. Olicenje toga koliko se ova recenica ustalila kod nas je Sava, gastarbajter iz Nemacke i ucesnik Velikog brata. E, taj Sava pozeleo je da sa nama podeli svoju mudrost i istakne se kao pravi, od zapada neokaljani, Srbin. I u ovom svom nagonu rekao je da je "nesto je trulo u drzavi Danskoj" stara srpska poslovica! Toliko o srpstvu jedne za nas nebitne osobe, zbog koje se i Vuk Karadzic, i Sekspir, prevrcu u grobu. A da je trulo u "Danskoj"... Da, trulo je...
Kazu da nesto je trulo u drzavi Danskoj.
Godine lanske, zemlje islamske stigle do Danske
i zato je postalo trulo.
U Danskoj vlada kuga i glad,
danski musarac umire mlad.
Divno je bilo nekad, grozno je sad.
Da bi preziveo, treba ti kes.
Probaj da pobegnes. Cik ako smes!
Eno ga, lezi kraj puta jos jedan les.
Gori dvor Helsinor,
drzava bazdi, smrdi k'o tvor.
Gori grad Beograd,
osecam trulez, siri se smrad.
Kazu da bilo je dobro u drzavi Danskoj.
Al' tikva puce koliko juce,
dodje do tuce,
propade drzava Danska...
Pojava,ili moda,da veliki broj ljudi,svih uzrasta,u kratkom vremenskom roku zavrsavaju medicinske fakultete,smer epidemiologija.
Baba iz Autobusa : Jao sine citala sam danas vesti,hoce da nas sabotiraju sa nekim vakcinama za svinjski grip,one nista ne valjaju.
Covek srednjih godina : Od kolegine zene sestra,pa njena drugarica iz vrtica je primila vakcinu,eno je u kolicima lezi ne moze da se pomeri,licno mislim da je sve to teorija zavere,da bi se smanjio broj stanovnika planete.
Huligan(16-17 dina) : SRBIJA !! SRBIJA!! HOCE DA NAS ISTREBE NAS SRBE SA VAKCINOM,E PA NECE MOCI !!!!!
Ne! Nije šmekerski pogled iz ćoška diskoteke u žensku gus'cu! Pogled u tami je pogled sa prozora na novog Golfa što ti dovezao stric iz Njemačke... da ga ne ogrebu oni mali drekavci ispred zgrade, jeb'o ih ćaćin ćaća.
-Dragi, 'ajde lezi više... k'o Boga te molim. Radim sutra kabinet, neću ličiti ni na šta, a imam gomilu pacijenata sutra. Šta stojiš na tom prozoru i viriš kroz taj venicijaner, jebote?
-Mala, ćuti! Ne remeti mi koncentraciju, parkirao sam se tamo, a onaj sa Dačijom ne ume da se isparkira. Gledam da mi ne ogrebe Golfa. Bude li imao samo jednu liniju, idem da jebem i njega i ženu.
-A što zviždućeš Sergeja Ćetkovića?
-Ma, setih se one njegove pesme... jao, prijatelju... jeb'o te onaj ko ti dade taj volan u ruke...
:Škriiiiiiip! TRAAAS!!!:
...
- I? Šta ćemo sad?
- Kako "šta ćemo"?! Ništa. Svako u svoja kola i kući...
- 'Sti lud, bre?! A šteta koju si mi napravio??
- Koja šteta, čoveče, jedva sam te i tak'o...
- A ŽENA ŠTO MI JE PROLETELA KROZ ŠOFERŠAJBNU I SAD LEŽI MRTVA NA PUTU???
- Ma, opusti se, prijatelju, imam ja kuma u "Glass" servisu, opraviće ti to k'o da nikad ništa nije bilo!
--------------------------------------------------------------------------------------------------
- Ime?
- Mihajlo...
- Prezime?
- Mihajlović...
- Pa, da te čujem, Mihajlo Mihajloviću...Što si, za ime Boga, ubio deset svatova na bratovljevoj svadbi, a?!
- Taknula me pesma, druže inspektore...
- Koja?
- E, da me jebeš ako mogu da se setim!
Komplikuje izgovor najprostijih riječi. Pojava koja se obično javlja kao propratni efekat alkoholnih isparenja na kraju svog vertikalnog putešestvija.
Đevojka se javlja na telefon:
Đevojka: Alo?
Miladin: Alo, ljubavi?
Đevojka: Ti si Miladine?
Miladin: A ko bi drugi bio, dušo moja? Najmilija đevojko!
Đevojka: Opet si pjan, Miladine?
Miladin: Nijesam ljubavi. Možda malo, ali od ljubavi prema tebi, dušo!
Đevojka: 'Ajde dobro, volim i ja tebe. Lezi malo pa se čujemo kad se probudiš.
Drugarica od đevojke: Šta 'oće?
Đevojka: Pjan je kao letva pa se raznježio.
Drugarica od đevojke: Kako znaš da je pjan?
Đevojka: Plete jezikom, po običaju.
Izraz koji vukodlaci koriste za trenutak koji je vrlo blizu.
- Dragi moji vukodlaci...
- I vampiri!
- Dragi i vampiri! Nakotismo se pošteno poslednjih stodva'es godina, svuda nas ima i sad je samo pitanje noći kad ćemo zavladati svetom!
- Ovaj...
- Šta je, Vampirije?
- Pa... zar se ne kaže "pitanje je dana"?
- Noći, Vampirije, šta je s tobom danas? Da ti nisu vrane mozak popile?
- Mozak se pije?
- Idi baci nešto pod očnjak pa lezi da spavaš, blago meni.
- Aj'. Lako jutro.
- Dobro. Gde sam stao, krv ti jebem...
u prevodu - nemoj.
Pošto su svi narodi ovog sveta hladni i glupi, a Srbi veliki domaćini i krajnje srčani u svom evolutivnom zastoju, imaju i tu privilegiju da i u svojoj odluci s' kim će se družiti (: sa svima) ponekad malo razgraniče ljubav od seksa.
Nek' si ti meni i kum i brat, ali da vidimo: jesi me zvao na svinjokolj, jesi mi pozajmio 50 evra, jesi 'teo da mi čekaš red za pasoš (pošto je mene prosto boleo kurac, ali što ja da čekam kad može budala ako izmuljam nešto, haha)...
Ako, dakle, nisi, ljubimo se za slučaj da ipak nekada i budeš od neke koristi, al' "javi se" pošto ja tebi neću, a ako tebi nešto treba, poljubiš mi Inbox/govornu poštu.
A onda, sasvim iznenada:
"Jooj, oNAKAV čovek, a kol'ko juče baš ga gledam, pa mi se i urumenio, ma, PUCA od zdravlja!"
Puca od zdravlja jer tebi puca kurac kako je njemu u stvari.
I onda ga nema. Otišao je. A ti si još tu i njuškaš okolo po kontejnerima, psuješ na crvenom, vijaš bolji kurs u menjačnici. Jeste, zapitaš se i ima li ko tebe iskreno da oplače, koliko sutra, kad pođeš istim putem; ali sujetu na stranu...zapitaš se i te kako i imaš li sām za kime da žališ, i zna li on to.
Tada, sine ti: imaš. Ali i njemu kažeš "Ae, pa javi se nekad", a zbog čega...zbog svinjokolja, ili što te je prejebao 200 kinti kad su se okretale ture? Ali, ne lezi vraže...tada shvataš da je tek pučina maglovita to kada si poslednji put zagrlio svog oca/svog brata/svoje dete, tek onako... Zato što ga voliš.
Moj brat je pre 2 dana mogao izgubiti život. Moj saborac i brat, u pravom smislu reči. Ta vest do mene u udaljenoj galaksiji stiže danima kasnije, kada je njemu srce uveliko proradilo. A meni ostaje da se pitam koji bih ja bolji kurs u menjačnici uhvatio da je on otišao, i da nije znao; da nema alternative? Ko će sve otići odavde ne znajući da ga volimo? Koliko puta se i sām osetiš usamljeno, samo jer je neko možda...zaboravio da ti kaže da te voli? Samo to? Pa zar u tome leži tajna, majku mu?! Pih, pa to ni 50 evra ne košta... Nik'i problem. Pa opet, svi se mi "javljamo" jedni drugima.
Kao što ti ne znaš da si voljen samo zbog toga što si u istom navijačkom klubu sa nekim, ili zato što te je pozvao na slavu (pa 97% neoženjenih muškaraca širom planete eskalaciju usamljenosti doživljava, verovali ili ne - prvog trenutka po završetku seksa), tako ne zna ni on. A sutra možda bude kasno...
Samo jedna stvar neka nam je na umu:
javimo se mi prvi.
Ne možeš da se porediš sa mnom. Izjava muškarca koji bi da dokaže svoju veličinu, da ga ništa ne može dotaći. On je glavni baja, njemu se može, ne preza ni od čega, promaja neće da ga ubije, ona ga mazi, prija mu. Izlazi napolje kad grmi, njemu mogu da budu gola leđa u svako doba godine, zajeb'o je i samog Švarcenegera. Da padaju sekire kurčio bi se sa "drugo sam ja" rečenicom jer on je od čelika i izašao bi napolje bez straha od povrede. A kada ga zadesi prehlada, manji je od makovog zrna.
Muž: Uvuci majcu, gola su ti leđa.
Žena: Nemoj meni da pričaš, tebi su non stop gola čak i na minus.
Muž: E, drugo sam ja.
------------------------------------------------------------------------------------
Napolju seva i grmi, kiša pada.
Žena: Gde si pošao tako u majci?
Muž: Malo napolje.
Žena: Jesi li ti lud?! Ja nikad ne bih izašla na to nevreme.
Muž: E, dušo, ti i ne smeš a drugo sam ja.
.....
Muž: (bolestan, temperatura, ne ustaje, mazi se)
Žena: Eto ti tvoje "Drugo sam ja". Sad lezi i popij ovo što sam ti donela.
Stegnuti nešto iz sve snage, uglavnom neku priliku za bilo kakvu dobit, u momentu kada se primeti da se ukazala mogućnost za dobijanjem iste.
Naravno, dobit ne mora da bude samo materijalne prirode. Može biti emotivne na primer ili prosto dobit' pičke, ali poenta je da se izraz koristi kada neko ugleda taj mali prostor za delovanje i svom silinom se ustrmi ka tome.
- Matori da li je moguće da mi je Sale Klingonac pre deset minuta pokazao sliku kako jebe onu starletu neku Meduzu ili kako god već?
- Da, brate. Sinoć je zvizn'o negde na keju, kod nekog splava.
- Ali on brate ima glavu toliko veliku i čudnu da deluje kao da ima dve glave.
- Ma krenuo kući sa splava i vidi nju kako gola leži na travi, mortus pijana i prigrlio čovek priliku. Pitao je l može jedna slika gospodžo, ona rekla može i on ga izvadio ubacio u nju, a Sava Duduk slikao.
Osoba koja se svaki vikend druži sa mojom kevom kad sam ja u gradu do sitnih sati.Zbog nje, svaki vikend me keva zove oko 2 ujutro.
Keva: Vidi ti to, pa već je dva sata, njega još uvek nema! Mora da je sa nekom curom.
Mašta: Ili su mu jednostavno stavili neku drogu u piće, nadrogirali ga, opljackali ili ubili. A možda se jednoštavno potukao, i sada leži u lokvi krvi u nekoj od Beogradskih ulica. Ma garant je on krenuo kući, ali su ga usput presreli oni narkomani, i izboli ga jer im treba para za one droge njihove, biće da je to..
*Keva sva uplašena grabi fon i brže bolje me zove da bi saznala da sam sa devojkom u kafiću*
Skup misli koje nisu baš u skladu sa svakodnevnicom životarenja. Psihologija je bespomoćna kada objašnjava odakle ti one tačno. Različite boje i oblici, apstraktne ideje, dihotomije, sinegdohe i vividne metafore sve jedne u drugima prikrivaju tvoje potrebe ili činjenicu da si naprosto lud.
U gradu nije bilo vode 3 dana. Moj tok misli:
U raju nema vode. Srećnicima koji su tamo završili radost postepeno bledi dok kroz staklo na kome se leži a ispod kog je provalija gledaju pakao nagađajući postojanje vode u istom a nakon nekoliko dana staklo počinje progresivno da se suši što je opet povezano sa njihovim osećajima dok sedam dana posle toga isečci u vidu sećanja i linije u obliku vena nad kojima je malter polako počinju redovno da buše staklo da bi bili ponovo pretvoreni u rošavu masu sekundama kasnije.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.