Kaže se za domaćicu koja nijednom nije poranila. Nit' je zaposlena, nit' vodi brigu o kući.
- Reci mi, šta ti radi zaova?
- Ko, Sanja? Ma pusti, to se prenemaže, nema vremena da skuva ručak kol'ko se maje po komšiluku.
- Aha... Toj sat nije zazvonio..
- E baš tako.
- Pa da ti kažem, nije ona luda.
- Nije, nije, zato sve po mojim leđima.
Arhaizam u hercegovačkom slengu, koji označava konja slabijeg kvaliteta, ragu. Takođe se može koristiti i u pogrdnom smislu, kada želimo da uvrijedimo nekoga.
Radoje: Božo, moram nešto da ti kažem....
Božo: Šta je Rašo, šta je bilo?
Radoje: Znaš onaj traktor što si mi ga dao da preorem njivu onomad? E pa survao sam se sa njim u rijeku, odnijela ga voda....
Božo: Survao?!?! Mojim traktorom?!?! Eeeeeee ćetalju!
Izraz koji je potekao od sitnih glodarskih porodica, koje po dolasku jeseni, i najavi duge i hladne zime, polako pocinju da skupljaju u svojoj rupi sta ce jesti, piti i zameziti za vreme hladnih zimskih dana, kad nece bas biti preporucljivo da guraju svoju njusku van rupe na minus 20. a u njihovom slucaju, postoji izraz koji se zove krtožiti. naime, misevi, pacovi, hrtovi, i ostala familija nakrtože svega i svecega, da bi mogli mirno i bericetno da odmaraju tokom zimskih hladnih dana.
A izraz krtožiti se uveliko koristi po selima, kada su ljudi u pitanju, i kada neko ima toliki talenat da skuplja sve i svasta, sve ono sto ni Bogu nikad zatrebati nece. Slucaj sa mojim dedom. Kod nas u supi ima stari zardjali motor iz 55t-te godine, tomos t-10, pokvaren rucni prekrupac za kukuruz koji ja mislim da nije radio ni kad se deda rodio, neidentifikovan broj guma za kola, koja verovatno ni jedna nije cela, bure za pomije, koje stoji tu od 2002-ge, iako od tada svinja vise nemamo, zadnji trap od stare lade, koju je deda prodao jos pre 5 godina na otpad, i na pitanje sta ce mu to, uvek sledi odgovor " da se nadje" bolje da ima nego da nema... na sve to, dodajte neodredjen broj zardjalih kosa za travu, pokvarenih klesta za sisanje zivice, cvik cangli, lopata, vila, asova... i naravno jedno 5 meteri drva u cosku, da stoji... tih 5 meteri stoji stalno, a svake godine se kupuje 5 za lozenje... "ako zima bude duza". ne bitno sto u supi moze mis kurac da polomi.
Ajde ime dedino, idi u supu i donesi mi onaj obruc za bure, tamo ti je iza prekrupaca okaceno o ekser.
Ma kakav obruc za bure, pa nakrtožio si tamo u supu strva i smeca, ne moze ni Bog da se snadje, a ne da ti ja nadjem obruc za bure!!
Osim što se koristi za učenike škola za decu sa posebnim potrebama ovaj izraz se takođe koristi i za talentovane učenike oglednih odeljenja.
- Ajd na kafu?
- Ne mogu sad, moram da pregledam kontrolni ovim mojim specijalcima.
- Kakvim specijalcima, zar ti ne predajes u gimnaziji?
- Predajem, nego vodim ogledno odeljenje matematičara, dajem im zadatke za drugu godinu faksa, razbijaju deca.
- Jbg, bio genije ili mentalno zaostao ne gine ti da si specijalac.
Fraza kojom se manje inteligentni ljudi, iz straha da ne dobiju upalu "mišića mozga", povlače iz dalje teme priče, jer su je našli za previše komplikovanu da bi razmišljali o njoj.
A: Fizički je nemoguće za čoveka u mojim godinama da se izlaže velikom telesnom naporu, pošto je naučno dokazano da ligamenti u zglobovima postaju manje opušteni, a mišićna masa se troši, te stoga dolazi do bržeg premora prilikom obimnije fizičke aktivnosti, tako da...
B: Mojne filozofiraš, nego utovaraj taj ugalj!
Kako je tebi dobro.
>>>Komšija privučen mojim smehom(studentski dom, zidovi ko papir) i cerekanjem ulazi u moju sobu i zatiče mene u vunenim čarapama, kratkom šorcu i nekoj fensi dukserici kako sedim na stolici, sa podignutim nogama na komodi i čitam uvod u programski jezik C od Lasla Krausa, keslam se i hvatam za stomak od smeha, dok u pozadini ide pesma od Električnog orgazma I.D.J.S.(i drkanje je sex).<<<
Komšija: Hoću i ja šta ti piješ!
Jeftiniji oblik vijagre, ako patiš od erektilne disfunkcije, a mali ti je i tanak.
- Đede šta radiš to?
- Rek... Rekla mi baba da... umo...čim malo.
- Đede vadi kurac iz moje teglice sa gelom. Odma'! Pa jesam ti reka', još onomad kad sam te našao da briješ jajo mojim brijačem, da mi ne prilaziš neseseru. I okreni to od mene. Ne mlati sad s njim.
Potreba prisustva koga ili čega s prizvukom patetike.
Gradaciono uzlaznom linijom prerasta u faljivost.
Ljudi tvrda srca a još tvrđeg kurca, nedostajanje svode na psihički, fizički ili nedostatak ma koje vrste, odnosno falinku.
- Nedostaje mi miris njene kože prožete mojim prstima i koraci što su me melodijom budili izjutra...
- Aha, razumem te. I meni fali jedan zub. A i šepam malo od kad me Žmuklja šibnuo na fudbalu. I meni miris al' babine gibanice!
- Nedostaje tebi mozak!
- E, a tebi smisao za humor!
brzina, stepen prenosa kod automobila. Nepravedno zapostavljena pojavom peto/šestostepenih menjača kod nas.
- Sine, da ti priča deda, ja ti onim mojim stojadinom na ibarskoj u treću pa gruvaj do stodvajes, sve ih prefuram...
- Pa de ćeš ženo, jebo te bog, pa u treću, to je pasat a ne formula, ne može da izvuče uzbrdo!
Diskoteka sa kariranim stolovima.
Ona: Ljubavi, sinoć sam sa mojim ludačama bila u kafani!
On: Otkud ti u kafani? Mislio sam da ne voliš ni tamburicu ni harmoniku...
Ona: Pa da, muziku su puštali DJ Koma i KC Kila... Joj da vidiš na fejsu kako smo šašave za onim kariranim stolom...
On: A...
Varijacija neprejebivog dogija, s tim što se ovom pozom formira gotovo prav ugao između 'džukčevih' butina - jedna noga u položaju kao prilikom istezanja zadnje lože i gotovo je paralelna s ženkinim trupom održava ravnotežu čitave mašinerije, dok iz druge noge, niže postavljene, savijene u kolenu koje čini glavni oslonac tela dolazi sva snaga i rad njegove muškosti.
Klasična pornićarska fora kako bi oko kamere zabeležilo čitavu magiju koitusa na filmskoj traci kad snimaju iz profila glavne aktere.
- Taaako srce, tucaj me...
- Mfhm...
- Tooouu...hajmo uzde bejbe...
- Mfhm!
- E ček bre malo! Opet tvoj nožni palac pod mojim nosem?! JESAM LI TI REKLA DA NAS NE SNIMAŠ VIŠE SELJAKU JEDAN NEDOKAZNI!?
- Ma... ćuti dok te karam bre! Kokucudači šuto uke! Hii jaa!
Stara narodna koja se odnosi na ljude kojima nikad ništa nije potaman. Smetaju im vrućine, vetar organski ne podnose, kiša ih smara, ako je lep novembarski dan, onda "otkud sunce u novembru" pa im se manta u glavi... Ne valja im nijedna vlast, nijedan sistem; ne vole tenis jer je "pederski sport", a fudbal "jer je sve namešteno"...
Znate takve, ima ih na svakom koraku. Takvome ugoditi je nemoguća misija.
- To, mili, tooo... ...Šta bi?
- Ajde ti malo na mene, nažuljah kolena...
- Mmmm, može. Valja li ovako? Ahhh...
- Valja... Ček', stani, pokrenuo mi se šulj. Ajmo u kiflu.
- Ajde de... Stani, ne u tu rupu... E tako... Mmmmm...
- E, ovako je dobro... ...Jedino što se živ oznojah, sav mi se stomak ulepio... Puf... ...e, kuda ćeš sad?
- Po vibrator! Dok se tebi ugodi, mogla sam triput s mojim malim pomoćnikom...
Izražavanje divljenja i poštovanja prema određenoj osobi. Kada nije dovoljno samo reći skidam kapu. U tim trenutcima se zaboravlja i na moguću netrpeljivost prema datoj osobi, čak i na konkurenciju, ako je postoji među vama. Jednostavno, ona je načinila gest vredan svakog poštovanja.
-Jednostavno nisam mogao. Jeste da se meni Kaja sviđa, ali ipak je bila sa Nemanjom. Stvari među nama dvojicom nisu najbolje, ali ipak nisam mogao da spavam sa njegovom bivšom. Jedino eto imam utisak da mi gospodin to nikada neće oprostiti.
-Imaš moj duboki naklon.
-Kada sam video da je na tom predavanju gledaju sa podsmehom, samo zato što nema novca da se obuče kao oni, ja onda ustanem i kažem tim mojim prijateljima malo vas je al ste govna i odvedem devojku na kafu.
-Moj duboki naklon.
Tri muškarca koji pišaju jedan pored drugog, sinhronizovano, izvodeći s vremena na vrijeme i koju akrobaciju.
Iza kafane, tri pripita druga pišaju u snijegu.
A: Ej, ajde da se trkamo, ko će duže da piša!
B: Evo nas kao na aeromitingu, sad ću da izvedem strašan manevar sa mojim Mig-om... Vrrrr...
C: Kakvi ste vi gejevi. Molim te, udalji se da me ne ispišaš jer si puno smotan!
Opasna sorta ljudi koja, srećom, lagano nestaje sa životne pozornice.
Ne, ne govorim ja o ljudima poput moje gazdarice sa početka studija, baba Milke, čestite Ličanke, za vreme rata bolničarke na Petrovoj gori, koja je svakog četvrtog jula vadila iz vitrine svoju Spomenicu i ordenje i skidala prašinu sa njih krpom, tresući se pri tom čitavim telom, jer se gospodin Parkinson intenzivno družio s njom godinama unazad, a kada mu se kasnije pridružio i gospodin Alchajmer, ordenje i Spomenica su uzalud čekali u vitrini.
Govorim dakle o ljudima koji su itekako znali da potegnu svoju Spomenicu, kao kebu iza pojasa, „kad god je trebalo“ – kako je to lepo umeo da kaže moj komšija, pokojni Dragomir Sikiracija. Uuu, od kakvog su samo materijala bile pravljene te Spomenice. Kakav crni džoker u špilu Piatnikovih karata, pa on je mala maca za Spomenicu !
Kuća ili stan u elitnom kvartu ? - Spomenica !
Mesto ambasadora u nekoj egzotičnoj zemlji ? – Spomenica !
„Savetnik“ direktora u dobrostojećem preduzeću ? – Spomenica !
Školovanje dece na prestižnim svetskim univerzitetima ? – Spomenica !
Potezanje i mahanje Spomenicom, kao i nabijanje iste na nos svugde i svakome, prvoborci ’41 su doveli do savršenstva. I ne samo to, u svom revolucionarnom zanosu i nadahnuću, naučili su svoju decu da je Spomenica nasledna poput bilo koje nekretnine i da oni i njihova deca, i deca njihove dece, itekako imaju pravo da uživaju sve blagodeti koje ona sobom nosi.
E pa, malo morgen, drugovi prvoborci !
Zbog vas nisam postao „kapetan na belu ladju“ jer je neko od vas glavonja poslao dopis da potičem iz „četničke familije“. Prc ! ... Ovih dana izjednačiše četnike i partizane. Šta ćemo sad, drugovi prvoborci ? Kome od vas da se napozdravljam šire i uže familije za uništen dečački san ? Kome da se zahvalim za dva šamara dobijena od direktora škole, kome me je nastavnica istorije poslala u osmom razredu zato što sam rekao da je moj deda do rata bio kulak ? Pa šta ako je bio ? Sve ste mu uzeli, a mojim roditeljima ste dozvolili da smrde u jednosobnom stanu, celog života strahujući da im neki vaš „ker“ ne zakuca na vrata, istovremeno ućutkujući mene, da ne talasam puno, kad je klupko krenulo da se odmotava, tamo krajem osamdesetih.
U krvavoj igranci devedesetih, koju ste nam zakuvali, najmanje je stradalo vas, vaše dece i unučadi, drugovi prvoborci. Opet ste na vreme izvukli guzice, i svoje i njihove, a nečiju tuđu decu ste slali da ginu i budu sakaćena. A meni u bukvici piše da sam bio na vojnoj vežbi ? Molim ?!? Koliko znam, a znam, na vojnoj vežbi se puca manevarcima i na kraju dana svi, i „plavi“ i „crveni“ dođu na isto kazanče da jedu. Nešto se ne sećam „plavih“ da su dolazili, a vi ? A da, vi ste bili„ opravdano odsutni“, je l' te ?. Nosili ste tetki lek ...
I sada, skoro dvadeset godina kasnije, putujem krajevima koje sam nekad zvao domovinom uz oprez. Zašto ? Neee, ne bojim se ja tamo nekog Lojzeta, Ante, Samira ili Dževdeta ... Bojim se nekog tamošnjeg vašeg prvoborca zaogrnutog lipom, šahovnicom, ljiljanima ili crnim dvoglavim orlom koji kroji tuđe sudbine bez krojačkog metra ...
Pa kako da vas čovek ne mrzi ?
Lokalna kafana u Š. , Crna Gora, 1990.
Sedim za stolom sa bratom od strica i taman naručismo po pivo kad sa susednog stola zakrešta nekakav čiča:
„Čiji ti je taj mali, Mišo ?“
„Eto ti ga pa ga pitaj ...“ – odgovori brat suvo.
„Čiji si ti, mali ?“ – okrenu čiča ka meni svoje čkiljave, svinjske očice.
„Mali ti je u gaćama, čiča, a ja sam sin ...“ – pa dodadoh očevo ime.
„Aaaaaa, (očev nadimak iz detinjstva) mali ... He, heee ... Pitaj oca oćahu li pocrkat’ četnici pod pećine dolovske, da ne bješe varenike iz vaše kuće ?“
„Bogami bi ja volio da je bilo više te varenike, pa da četnici prežive i da vam se onda najebu milosne ...“ – brat me uhvati za ruku. „Ćuti, jadan ne bio, on je prvoborac čuveni ...“
„Pa šta ako je prvoborac ?!? ... Čiča, nabij sebi spomenicu uuu ... znaš !!! Ne daš mi ni pivo s mirom popiti !!! Mrš ! .. Ajmo, buraz ...“
Stanica „četvorke“ u centru Novog Sada, 1993.
Stasiti četrdesetogodišnjak, pristojnog izgleda, nešto duže kose i „štucovane“ brade, sa sve šajkačom i kokardom na njoj i klinac od nekih sedamnaest-osamnaest, koji vrti malu srpsku zastavicu u levoj ruci, raširili mini tezgu tu na stanici i prodaju četnička obeležja i kasete sa muzikom nacionalističkog naboja. Iz malog kasetaša tutnji „Marš na Drinu“. Odjedanput užasna dreka.
„Sraaaaam vas biiiilo !!!“ – vreči kao jare iz plota jedna smežurana starica sa štapom. „Sraaam vas biiilo, partizaaaani umiru po parkovima od gladi, a vi prodajete to smeće !!!“
Stariji čovek pokušava da je umiri.
„Molim vas, gospođo, smirite se, nema potrebe da vičete ... Vidite, ja prodajem ovo da bih preživeo, ja i ovo moje dete ... A ko zna, za pedeset godina, možda će neko poput mene na ulici prodavati petokrake ... Nemojte tako ...“
„Sraaaaam vas biiilo !!! ... Sram vas biiiiilo !!! “ – ne odustaje starica. „Ja ... ja ... ja sam prvoboooorac !!!“
„E, baba, aj sisaj kurac!“ – uskoči u raspravu klinac iza očevih leđa. „Šta mene bole kurac što si ti pušila kurac Moši Pijadi u rovu, pa dobila spomenicu ?! Ajd, sad, odjebi !!!“
Baba zaneme.
„Dobro je“ – pomislih. „Nisam jedini koji ih mrzi ...“
Prijemna hirurška ambulanta lokalne bolnice, 2004.
GRUUUUU !!!
Vrata ambulante se uz težak tresak otvoriše, ne bih smeo da se zakunem, ali ko da ih neko nogom otvori i unutra upade čovek pedesetih godina, sav unezveren, ali mu glas zazvuča veoma drčno:
„Molim vas, doktore, moj otac mora pod hitno da legne u bolnicu ! On ima skoro osamdeset godina i jako mu je loše ...“
„U redu, uvedite ga da ga pregledam“ – rekoh.
Po obavljenom pregledu, vrlo brzo utvrdih da starac nema nikakvo hirurško oboljenje koje bi zahtevalo hitan prijem, pa tako i rekoh njegovom sinu.
„Ali kako, molim vas, nije za prijem ... znate, on je prvoborac ...“ – drčno će sinčić.
„A je li ? E pa vidite, gospodine, to kod mene nije olakšavajuća, nego otežavajuća okolnost ...“ - rekoh uz jedva primetan osmeh. Jesam li darnuo gde ne treba ? ... Ooo, još kako ...
„Kaaaako molim ?“ – dreknu sin, a zatim sve maske finoće spadoše i on krenu da sipa najstrašnije kletve, uvrede i pretnje. U tom momentu se setih da sam dan ranije na odeljenje primio dedicu, koji je veći deo života proveo u zatvoru zbog pripadnosti četničkom pokretu i cinično se osmehnuh.
Glumeći da sam se uplašio od sinovljevih pretnji, rekoh:
„Dobro, gospodine, primiću vašeg oca u bolnicu ...“
Momentalno je zaćutao, a pobednički osmeh mu je ozario lice.
Lično sprovedoh dedicu do sobe u kojoj je ležao ovaj drugi dedica. Upadoh u sobu prilično bučno i viknuh:
„POMOZ’ BOG, ĐEDE !!!“
„Bog ti pomog’o sinko ...“ – reče stari četnik.
„Evo ti vodim jednoga prvoborca, da ti bude cimer ...“ – namignuh mu šeretski uz osmeh.
„Ođe mi ga lezi ...“ – reče deda pokazujući na krevet do svog.
„Da ga ja izliječim ..“ – nastavi on „testerajući“ bridom levog dlana preko sopstvenog grla.
Sutradan je deda-prvoborac napustio bolnicu. Na lični zahtev.
Definicija je napisana za Mizantrophy.
Veoma koristan način da zajebete nekoga. Uz tu frazu možete dodati priloge po želji.
-Alo bre, nemoj da ti jebem majku ovde!!!
-Šta tvoja majka...?
Prilozi: sa mojim psom ispod mosta u 5 ujutro, bila kod mene sinoć u pola 9, itd.
To izgleda ovako:
-Šta tvoja majka (opciono) sa tri crnca u šumi pored drveta na kojem pjeva slavuj sa rasturenim čmarom?
Kod nekih ljudi koji žive u zgradama ispoljava se tako što im je teško da siđu do kontejnera nego direktno sa prozora nonšalatno zafijuču kesu, pa gde padne.
Prolazim ulicom jedan dan, kad se pored mene samo začu:fijuuuuu...pljas. Kada sam pogledala dole, na mojim stopalima su plutali riblji ostaci, buđav hleb i ko zna šta sve ne. I šta da radiš ti sad? Niti znaš ko te je gađao, niti možeš šta da učiniš po tom pitanju. Prosto je neverovatno koliko su ljudi nevaspitani i neobazrivi.
Bilo koji aparat iz asortimana Filipsovih proizvoda pogodan za gađanje osobe s kojom ste u sukobu.
-Ej bre, šta si uradio sa mojim tranzistorom?
-Izvini ćale, iznervirala me ova moja luda sestra, morao je da radi Leteći Holanađanin. To niko više ne koristi ja rekoh ne treba ti, a i bio mi pri ruci.
-Ajde uzmi još jednom moju stvar u ruke i ima da radi Leteći Srbin, i to iz ove kuće!
Opis izrazito niske ali preslatke djevojke.
- Vidi kakva je, a?
- Brate, nema ništa ni gore ni dole. Visine je prosječnog dvarfa, možda i manja.
- Pa jes, mala je metar i jagoda.
- I nije toliko slatka...
- Šta nije, vidi te okice, te pjegice, taj nosić...
- Brate, pretvaraš se u žensko pred mojim očima.
- A?
- Ništa, reko', ajd odemo negdje na pivo. Malo da ti muškost izađe iz flafičaste unutrašnjsti.
Vanvremenski metod koji se koristi da bi izgledao kulturnije nego što ćeš ikada moći da budeš i dodao dramatičnost priči. Odlikuje se konstantnim persiranjem i iritantnom uštogljenošću. Kombinacija sa košuljom sa džemperom i vidno lažnim osmehom je dobrodošla.
Kod mlađih ljudi izaziva želju za fizičkim nasiljem nad tobom, a starijima deluješ prefinjeno jer u tvom rečniku ne postoje psovke. (To je zato što oni nemaju predstavu šta sve konstruiše ličnost).
Uobičajen govor: "Idem na koncert sa ribom."
Pristojni govor: "Ovog momenta, moja lepša polovina i ja ćemo se zaputiti u lokalnu halu gde gostuje naš omiljeni muzičar Dejan Cukić, koji će izvoditi svoje velike hitove pred velikim brojem obožavalaca."
Uobičajen govor: "Koji si ti indijanac."
Pristojni govor: "Gospodine, smatram da Vaše ponašanje nije u skladu sa ljudskim i moralnim načelima našeg društva, te ću Vas stoga zamoliti da napustite objekat pod čijim se krovom trenutno nalazimo."
Definicija je napisana za takmičenje Tvoja definicija zvuči poznato
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.