
„Herzlich Willkommen am Flughafen Belgrad. Wir wünsch…“
Dakle, tu sam. Opet. Ćale čeka, nasmejan. Punto, nacionalni auto, štrika kao singerica. Jesam li tamo nekad video punto među silnim mečkama? Nije ni bitno. Tu sam, to je jedino važno.
Sive fasade od naziva Beograda stvaraju ironiju. Vitka Gazela u stanju raspada i permanentne rekonstrukcije. Auto-putem jurimo trideset. Tamo još voze Hitlerovim drumovima, a ne spuštaju ispod dvesta na sat. Kakve to veze ima!? Tu sam, to je jedino važno.
Majka. Uvek hoće, ali nikada ne može da zadrži suze. Plačemo u duetu jer sam i ja plačipička na majku. Ona kaže da sam samo emotivan. Brat, poslovično ozbiljan u svom novostečenom punoletstvu. Znam da mu je teško što živim iza sedam brda i da muku drži ispod oklopa namrgođenosti. Pričaćemo čim se istuširam. Hladnom vodom, jer nema struje. Tamo mi za dve godine nijednom nije nestala struja. Ma jebeš struju! Tu sam, to je jedino važno.
Vruća pogača i sarma. Pa urmašice. A tamo kupus kisele u vinu i ima ukus kao da je prokisao. Mleveno meso se kupuje u plastičnom pakovanju, a urmašica nema ni u pesmi. Koga sad briga za to!? Tu sam, to je jedino važno.
„Sleteo gastos? Ajde kupim te u devet, tu je cela ekipa...“ I to kakva ekipa. Imam li tamo ekipu? Pretpostavljam da se ne broji onaj deda sa kojim popričam u pekari... Ali dobro sad. Tu sam, to je jedino važno.
Moj krevet. Mislim, i onaj tamo je moj, ja ga kupio u Ikei, ali ovaj je nekako više moj. Moj krevet u kojem opet ne mogu da zaspim. Srce lupa jače. Jer, tu sam, to je jedino važno. Mogao bih i da ostanem tu. A ipak, za tri dana ću ponovo biti u avionu za tamo.
Tamo je ona. Njena dva oka i ono malo čudo u njenom stomaku. Tamo smo mi.
Gušitelj level 99.
Lik koji jednostavno toliko smara i toliko davi, da od slušanja njegovog jednoličnog, nezanimljivog tona i samog izbora teme o kojoj drobi, već posle minut krenu blagi facijalni tikovi kao što su titranje oka i krivljenje vilice, pa zatim kreće osećaj dosade koji prelazi lagano u osećaj otupljenosti, koju opet menja neka neobična praznina, da bi pred peti minut njegovo izlaganja dovelo do kratkotrajne agonije i tačno na početku petog minuta jednostavno slušalac pada u nesvest, kao što padne bilo ko, kome se nabije maramica sa hloroformom na facu.
- Jebote vidi one ribe u ćošku što su dobre a?
- Uf odlične su. Da l su oćne šta misliš?
- Ma 'de nisu, gle'j onu kako nesvesno liže grlić od flaše. Ajde da ih nagazimo odma'.
- Čekaj, eno ga Cane Hloroform ide ka njima. E jebiga.
- Ništa, za pet minuta im neće biti do života, a ne do jebanja. Večeras će ona vruća linija za samoubistva imati posla.
- Možda jedino ako nas usere da se onesveste, pa da ih odnesemo gajbi.
- Pusti ti ribe sada, bolje da spašavamo živu glavu. Ako nas vidi ovde ne gine nam večna tama.
- Ja sam jednom zaplakao kada sam pričao sa njim. Bež'mo.
Pravi pokazatelj smotanosti neke osoba, u čijoj okolini zakoni logike i fizike prestaju da važe, sve što joj je na dohvat ruke (a i dalje od nje) može postati ubojito, ali samo po nju samu. Takve osobe kada vam dođu u goste nikada ne treba ispuštati iz vida, nipošto puštati same u kuhinju, odlazak po čašu vode vam možda deluje kao potpuno bezazlena radnja, ali ne i za tu osobu, za tren oka mogu izaći povređene. Kredenac, vrata od frižidera, fioka sa escajgom, prag na vratima, samo su neki od brojnih neprijatelja ovakve osobe.
Osoba 1: "Desi Mišo,druže, oćeš na basket danas ?"
Žrtva iz nehata:"Jao, brate, ne mogu,znaš, povredio sam se "
Osoba 1:"Kako bre? Šta se desilo?"
Žrtva iz nehata:"Ma ne pitaj, bio sam danas do radnje, bila mi je puna korpa i nekako kada sam prinosio korpu kasi iskrenuo sam ruku i povredio zglob, mnogo me boli"
Osoba 1:"WTF? Da li je moguće? Pa kako bre da izvrneš zglob na fakin korpu u radnji, ti si stvarno specijalan slučaj, ti bi se brate i na loptu posekao, jebeš mi sve"
Najjednostavniji način prepisivanja, ako znaš da nisi talentovan za puškice.
Dušu dalo za amfiteatre, pogotovo ako su kaskadni. I za, naravno, testove na zaokruživanje.
Dovoljno je samo da ždrakneš uglom oka ka osobi koja sedi red ispred tebe, levo ili desno, nikako ravno napred, jer je to očigledno i uhvatiće te jer moraš da se ili nagneš napred ili izdužiš vrat. Ovako se pretvaraš da dubiozno razmišljaš o nečemu, i cepaš dalje.
Osobe koje godinama koriste ovu metodu vremenom oćorave (ja sam živi primer) ali da bi nešto postigao, nečega moraš da se odrekneš u životu.
Laserska hirurgijo, eto mene kod tebe posle faksa.
Entiteti koji (ako je verovati narodnom predanju) imaju veoma visok afinitet prema oficirima.
Idem putem oka bistra...
Sa distance oboje izgledaju korektno, na Čedu se pale Otpor-đevojke, na Vendi šoferi. Međutim, kada im priđete malo bliže setite se stiha “hoću iz daleka da volim i želim tvoja oka dva”. Oboje su skloni kritici SVIH svojih kolega/koleginica i pritom se trude da zvuče što stručnije ali ni Čeda ni Vendi nikada nisu uradili ama baš ništa što bi pomoglo katastrofalnom stanju u struci kojom se bave. Kada su u pitanju stihovi, Vendi sem pesme Praćnuo se šarančić nema ništa vredno pomena, a slično se može reći za Jovanovića i pojavljivanje na protestnim skupovima devedesetih u društvu pravih osoba.
Ljudi koji svojoj deci ne znaju da kažu NE. Na prvu suzicu iz tog maleckog, slatkog oka su zbareni do te mere da se raspadaju i onda- kupe igračku, trotinet, bicikl, računar, sve što mali vrag zatraži. A onda shvate da im je novčanik prilično tanak, malo čudoviste razmaženo i prihvate se, k'o svi normalni ljudi batine, pa "leče" ono što su sami prouzrokovali. Postoje i oni koji nikad neće shvatiti, a postoje i oni koji se prave da padaju na suze da bi se pokazali kao sažaljivi, brižni i požrtvovani roditelji u tom "svetu odraslih" gde su materijalna dobra često važnija od morala.
Sin: Maamice, vidi kako je lep ovaj džiiip!
Majka: Već imaš takvih deset...
Sin: Alii maama, ja hoću ovaj!
Majka: Pobogu, dete, pa već imaš takav, sličan, ako ne i isti, a i mama nema para da troši na gluposti.
Sin: Ali niije glupoost, šmrc, kmee...
Majka: Pa nemoj da plačeš, ljubavi, ajde kupiće majka, samo nemoj plakati.
Sin (u trenutku prestaje da kmeči, nabacuje zadovoljan izraz lica): Mamice, ja te volim!
------------------------------------------------------------------------------------------------
Majka koja se nije prihvatila batine na vreme: Rekla sam ti da biraš između letovanja i novog mobilnog telefona! Bila si na moru, šta sad hoceš?
Ćerka tinejdžerka (ulizivački): Ali mamii, kako ne shvataš da mi je potreban telefon, znaš ovaj moj je sad totalno auut. Moliim te!
Majka: Slušaj, mislim da si dovoljno odrasla da shvatiš da nismo u finansijskoj situaciji da priuštimo sve tvoje hirove.
Ćerka (suze u očima): Znaam, ali valjda sam tii ja najbitnija, uostalom ti pušiš i trošiš gomilu para na cigarete, kad bi prestala mogli bi da ušedimo taman za foon!
Majka: Ajde, kupiću ti telefon, okani me se više!!
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Otac (hvali se): Tražila mi ona moja šmizla računar i ja sve prvo kao neću da joj kupim, a ona jadnica plakala 3 dana i ja, šta ću...
Neko normalan: Nisi valjda kupio?
Otac: Pa šta ću, jedinica, kako da joj ne kupim, svi imaju samo ona da nema, ne može to tako, ipak je ona moje dete, moja krv...
Izraz koji se najčešće upotrebljava kada vam zbog preteranog konzumiranja kofeina, ili iz nekih drugih razloga, san nikako ne ide na oči. U nedostatku ideja i inspiracije za neku pametnu radnju, npr. učenje, vi besciljno tumarate po sobi, kući, ulici, tj. vilenite...
...Celu noć smo vilenili po gradu, nismo oka sklopili...
"Biti ili ne biti" trenutak za one koji nose sočiva, nakon lude pijane noći. Trenutak kada se dolazi do konačne istine - jesi li previše pijan(a) ili ne.
Uvek praćen nemom molitvom da ćeš se ujutro probuditi sa oba oka.
Istočni vetar rashlađuje sobu donoseći miris jasmina i mora kroz otvoren prozor. Satenski čaršavi miluju tvoju kožu dok ih sa tebe povlači žena iz mašte voljna da ti ispuni sve želje. Svetlost sveća treperi na sitnim kapima znoja kojima su joj pokrivene obrve dok te ispod oka posmatra udaljavajući svoje lice od tvog i usnama prelazi preko tvojih grudi i izvajanih stomačnih mišića. I pored toplote koju osećaš koža ti je naježena od titraja strasti kojima si izložen. Zatvaraš oči formirajući bezglasan uzdah...
A kad se probudiš i uvučeš stomak imaš isključenu klimu, platnene čaršave natopljene znojem i belu fleku na prednjoj strani gaća.
Kada neko izgovori ovo, on ustvari hoće da kaže da je sa svojim partnerom celu noć bio budan i radio ono.
Zanesena devojka: Sinoć smo prvi put spavali!
Drugarica: Ja sa njim ne bih oka sklopila...
Keršme. Alfa zavodnik, sposoban da ove dve radnje obavi istovremeno. Mužijak, na čije suptilne i manje suptilne fore padaju i one najčvršće. Ljubavi ima za izvoz, pa je svim silama u svakoj mogućoj prilici i izvozi. Čak i kada je neka pripadnica lepšeg pola uz njega, nijedna žena u njegovoj blizini nije imuna, ali nije ni on na njih. Njemu su čak i zapleti iz pornića suviše odužena metodologija pribavljanja pičetine, a Don Juan bi mogao da mu čisti cipele. Angela Merkel bi mu dala samo na treptaj oka, a i Vjericu Radetu bi mogao da navede da se svakog dana igra sa svojom metlom zamišljajući ga.
- Milane, baš lepo što su nas naši prijatelji spojili, mada večera i nije bila neka.
- A-haaa…
- Šta ti je sa levim okom, zašto trepćeš?
- A, ma upalo mi nešto u oko. Izvini.
- Ništa, ništa. Nego večeras i nije prošlo najbo…
- Da, šta…?
- Što ti se sad podigla ta desna obrva tako? Izgledaš kao da si gledao video kasetu iz onog japanskog horora, Krug, Prsten, kako li se zvaše…
- A, ma ništa, neka me je promaja uhvatila, izgleda.
- Ček, ček, ti to meni šalješ suptilne ljubavne signale? Pa što ne kažeš lepo? Vodi me u krevet, decxko!
Polumračni prostor, neurednog eksterijera, još grđeg enterijera, obično na ivici puta ili u nekoj selendri kroz koju prolazimo. Jedina kafana u bližoj okolini pa su lokalni gilipteri iz nje isterali sve normalne i iole fine ljude.
Nanese te put tako, a svakom se desilo, pripiša ti se ili bi malo da se osvežiš da ne zaspiš za volanom. Svratiš, sedneš, konobar ti priđe i pita "štašpit?", a gomila likova koji izgledaju kao da ih je Tim Barton zamislio sedi u ćošku i ispod oka te posmatra dok grli rukom flašu piva da mu je ortak ne otme.
Poruči nešto kratko, zvizni s nogu i beži. Možda stigneš do auta pre njih.
- Sine, bežmo odavde. Gle ove uruk-hai orke u ćošku...
- Samo uživaj, imam ja za njih foru... konobar, meni pivo i staklenu flašicu kokakole!
- Jes ti normalan bre? Koji će ti kokakola?
- Tajno oružje sine, kokakola najteže puca kad je olupaš o glavu!
- Ne'š valjda to snimati?
- 'Oću 'ladno, oka mi ove kamere!
Lik koga ćete najpre prepoznati po kreativnoj emo frizuri (kosom poktiveno jedno ili oba oka, kresta i sl.), mnoštvu minđusa i pirsinga na nezgodnim mestima (valjda da pokaže kako fizička bol nije ništa u poređenju sa duševnom patnjom), ne odvaja se od svoje gitare sa kojom vešto barata (sva tri jedva naučena akorda), uglavnom je član nekog humor-početnickog-garaža benda. Često depresivan i za društvo raspoložen tek posle par piva do kojih dolazi grebanjem od drugih. Priča da se muzikom bavi zbog sebe ali mašta da će jednoga dana širokom auditorijumu publike kroz muziku prenositi svu bol i usamljenost ovog našeg univerzuma koju oseća…
Jako seksipilna i blesava devojka obično ćerka nekog tamo ćaletovog prijatelja ili mladja sestra od nekog našeg druga pa nas to pali još više jer po nekim moralnim sranjima i šta ti ja znam NE SME DA GU JEBEMO!
A ona se trti,provlači,guzi,savija,stenje,dahće nam oko ušiju,miriše,gleda nas ispod oka kurvinim pogledom,smeje se,zamazuje se dok jede,kopa nosić,vibrira i skakuće ko kengur oko nas a mi ne smemo da ustanemo od stolicu jer nam se digo kurac pa će pomisle ljudi svašta!
Šmizla
laje
reži
jede
sere
sisa
kara
Šmizla je večiti muški san..
Saradnica sa snajper babom i portabl babom. Ova baba luta samo noću, mnogi misle da je luda, ali ne. Baba insajder zna sve tajne kraja u kom živi, ko valja drogu, ko koristi drogu, ko gepekuje, zna ko je glavni mafijaš kraja. Baba zna sve mračne tajne kraja iz koga potiče. Samo što ne trči na televiziju da ih razotkriva, već u 6 oka sa svoje dve saradnice. Nadimak dobila po emisiji Insajder koja razotkriva sve tajne naše države.
Snajper baba: Sastanak danas kod one klupice u 16:00 tačno!
Portabl baba, Baba insajder: Razumemo!
:došlo i tih 4 sata:
S.B: Podnesite izveštaj!
P.B: Danas sve mirno po gradu, čudno je nekako, kao da se sprema nešto veliko! Samo sam video onu dopičnu sa trećeg sprata kako menja kola ko gaće!
S.B: Dobro to je normala.
P.B: Počeo i onaj mali Marko iz kraja da se drogira! A sećam se kad je dete bio ovolični :pokazuje rukom: kada sam mu davala bombone, a sada nešto udiše k'o kad se inhaliramo!
Reči kojima majstor daje do znanja svom šegrtu kako će sada da sledi objašnjavanje biblijskih razmera. Papir i olovku u ruke i hvataj beleške!
Nakon ove rečenice master Joda pokazuje mladom Skajvokeru kako se svetlosni mač može upotrebiti kao dildo i njime ukrotiti i zadovoljiti pola tuceta mladih, ratobornih i napaljenih Sit ratnica. Mesi ostatku sveta daje do znanja da će proći šest odbrambenih igrača, u isto vreme počešati levo mudo jednom, a desno dvaput, iscediti čibulju iznad levog oka i za vreme lobovanja goše upitati ga kako traje oporavak njegove babe u banji. Tesla u prvom osnovne uz pomoć svog tač skrin daljinskog za upravljanje veštačkom muvom daje ostatku razreda lekciju iz zajebavanja učiteljice.
- Ćale! Neće da upali onaj krš od Stojdže.
- Šta je sad bilo? Nikad ništa ne znaš da radiš kako treba.
- Nisam ja kriv što je to govno od kola.
- Gledaj i uči! :uzima čekić od 500g, otvara haubu i uz korišćenje 25 džula energije pogađa karburator u ciljanom poluprečniku od 12 milimetara, seda za volan i iz prvog verglanja startuje motor: El pali? Pali!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.