Prijatelj, ali ne u uobičajenom smislu te riječi. Priša je neka vrsta komunalnog prijatelja, prijatelj cijele lokalne zajednice, da li sela, da li ulice, da li gradskog kvarta, nebitno. On je za sve i svakog priša, tako ga zovu i stari i mladi, njegovo ime je od neupotrebe zaboravljeno. Svima dobar dan, svima osmijeh, sa svima pomalo razgovora i pomalo dobrog raspoloženja. Uvijek vedar i dobroćudan, možda i pomalo luckast, ali nikad neraspoložen, nikad mračan. Priša zastaje na kapiji da popriča sa domaćinom o politici ili preko ograde popriča sa domaćicom o vremenu ili sa djecom o školi ili fudbalu. Priša nikad ne ulazi unutra, prišu niko ne zove na kafu i rakiju. On daje ne tražeći ništa za sebe. Nema šanse da se posle razgovora sa njim ne osjetiš vedrije i bolje raspoloženo, ali priša ni sa kim nije dovoljno blizak, baš zato što želi biti blizak sa svima. Niko nije sasvim siguran sa kim priša živi, ima li roditelje, ženu, djecu. Niko nije siguran da li je ikada vidio prišu kako ulazi u kuću ili kako izlazi iz nje. Priša kao da stalno hoda i razgovara, pitanje je kada uopšte i jede. Svima priša, nikome zaista prijatelj. Jebiga, priša.
- Ooo, priša, dobro ti veče!
- Kako je, Rajko, sluša li žena?
- Čuje.
- Dobro je dok čuje, nemaš se razloga žaliti. Slušaj ti nju i niđe problema.
- Kako si ti, priša?
- Nikad bolje, još da sipam rakijicu, dvije kad stignem kući i polako u krevet, valja sutra opet biti na nogama.
- Aj živ bio, priša, vidimo se sutra.
- Kao i uvijek, moj Rajko, kao i uvijek.
Plus +