Problem identiteta

To je ono što ima 95% naših zemljak koji su na "privremenom radu" u inostranstvu. Pre svega su to pripadnici tzv "druge generacije", odnosno onih koji su rođeni u inostranstvu ili kao deca otišli iz otadžbine.
Najupečatljivije karatkeristike ovih ljudi su to što ni sami ne znaju koji im je maternji jezik, šta su po nacionalosti, veroispovesti. Većina njih nijedan jezik ne govori pravilno, te se u Srbiji primeti da su gastosi, dok im tamo odakle su došli prilepe etiketu "Jugo" zbog primetnih nedostataka u osvnovnim elementima službenog jezika te zemlje .

Mnogo je veći broj onih koji se u inostranstvu diči srpstvom isticanjem zastava, krstova kao da su upravo održali parastos, kao i obaveznim naglašavanjem da su Srbi (kad su u društvu Nemaca, Švajcaraca i ostalih). Primetno je i da mnogi vole da prozbore koju srpsku da bi se čulo da su oni to što su.

Međutim, kada isti dođu u zemlju odakle su im roditelji, uživaju u tome da poprkose svakom u kafiću ili na ulici govoreći nemački, koji naravno govore nepravilo koliko i srpski. Vrhunac svakog gastosa je kad može da se provoza najnovijim automobilom stranih registracija kroz "dedino selo", a oni najsrećniji uspevaju da se provozaju čak kroz obližnju varošicu sa sve otvorenim prozorima i prikladnim melosom koji je stigao iz čuvene Grand produkcije.