
Čovek-mit. Onaj koji ima svako vozačko pravilo u glavi, od prvog Forda tamo iz ko zna koliko godina u nazad pa do dana današnjeg, do poslednjeg modela nekog napižđenog Bugatija, sve modele zna, koji koliko pije litara, koji cepa gas, koji pali na kurblu, koji ima idelan prostor za karačinu na zadnjem sedištu, ko ima prednost pri polu-kružnom skretanju, i svemu što ide u prilog.
Uvek će stati pešaku da bi ovaj prešao ulicu, zna sve gradove, puteve, tranzite i zaobilaznice od Grčke do Finske i od Protugala do Uralskog venca, voziće tačno brzinom koja je propisana, neće zaobiči preko pune crte, ako zgazi pticu ili zeca, neće ni izraz lica promeniti, to je kolateralna šteta.
Uvek vezan, uvek trezan.
Verovatno se rodio sa malim volanom i rastao sa njime, dok ga nije metnuo u svoja prva kola i počeo od malih nogu da uči i poštuje zajebanu stvar zvanu saobraćaj.
- Striko, koliko ti treba odavde do Beograda?
- Hm, šta ti misliš?
- Paa, jedno 2 sata?
- Haha, da, ako vozim u rikverc.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.