
Na visokoj nozi lako se ubiru najsočniji plodovi. Bez po muke dosegneš do najviših grana. Ni prstom ne moraš mrdnuti, samo razjapiš usta, voćke same uleću, i, hop, već si pun. Samo izabereš plodno tlo, muzeš dok ne iscrpiš, pa posle glanc pređeš na drugo.
Al' onda te neko saseče do kolena. I sad, toliki visok koliki si bio, ne možeš pasti na niske grane neogreban. A ti padaš i niže, do trave. Navika, kakva je - takva je, opet zjapiš usta, ali sada ništa samo ne upada. I šta ćeš - žvaćeš. I travu i ovo od onih gore. Shvatiš da je lakše sažvakati vlat nego išta što ti ovi viši bace. I eto, ti preživaš, sad oni muzu. Tako se propase.
U busu se devojka svadja preko fona da se ne kaze Vukajlija nego Vujaklija za recnik... ocaj na njenom licu kad je shvatila da ne moze objasniti
Mokoš · 11. Maj 2011.
Zanimnjivo, nije lošo +
Tjera na razmišljanje +
Hemingvej pis'o. +
U jbt kako dobra definicija. Mrak! Genijalno! U odabrane! Gde me nađe u pola pet izjutra! *
Hvala vam!
Andjelko, ne bi ti znao i da jeste.
Istina.