
Na visokoj nozi lako se ubiru najsočniji plodovi. Bez po muke dosegneš do najviših grana. Ni prstom ne moraš mrdnuti, samo razjapiš usta, voćke same uleću, i, hop, već si pun. Samo izabereš plodno tlo, muzeš dok ne iscrpiš, pa posle glanc pređeš na drugo.
Al' onda te neko saseče do kolena. I sad, toliki visok koliki si bio, ne možeš pasti na niske grane neogreban. A ti padaš i niže, do trave. Navika, kakva je - takva je, opet zjapiš usta, ali sada ništa samo ne upada. I šta ćeš - žvaćeš. I travu i ovo od onih gore. Shvatiš da je lakše sažvakati vlat nego išta što ti ovi viši bace. I eto, ti preživaš, sad oni muzu. Tako se propase.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.
Zanimnjivo, nije lošo +
Tjera na razmišljanje +
Hemingvej pis'o. +
U jbt kako dobra definicija. Mrak! Genijalno! U odabrane! Gde me nađe u pola pet izjutra! *
Hvala vam!
Andjelko, ne bi ti znao i da jeste.
Istina.