Oterati nezvanog gosta, raspršiti tuđe iluzije, povratiti suverenitet nad vlastitom samoćom. Gorčinom plaćati svoje nemanje, putem vetra slati zao glas o sopstvenom trošku, mastilo zameniti krvlju, kako i dolikuje valjanom pesniku.
U naprstak smestiti snove, pa ih na zdušak iskapiti, ruke zaštititi nepromočivom ciradom njenog osmeha. Uvaljati se u brašno i smejati sopstvenom ludilu, nazivati se bratom prosjaka i odbačenih.
Sedeti, tavoriti i ponekad misliti na nju.
Na svijetu ne spava niko,
niko, niko.
Jedan mrtvac na najudaljenijem groblju
već tri godine jauče
jer nosi suv pejzaž u svojim koljenima,
a dijete koje su jutros sahranili, plakalo je toliko
da su morali zvati pse da ga ućutkaju.
Lorka
