
Oterati nezvanog gosta, raspršiti tuđe iluzije, povratiti suverenitet nad vlastitom samoćom. Gorčinom plaćati svoje nemanje, putem vetra slati zao glas o sopstvenom trošku, mastilo zameniti krvlju, kako i dolikuje valjanom pesniku.
U naprstak smestiti snove, pa ih na zdušak iskapiti, ruke zaštititi nepromočivom ciradom njenog osmeha. Uvaljati se u brašno i smejati sopstvenom ludilu, nazivati se bratom prosjaka i odbačenih.
Sedeti, tavoriti i ponekad misliti na nju.
Na svijetu ne spava niko,
niko, niko.
Jedan mrtvac na najudaljenijem groblju
već tri godine jauče
jer nosi suv pejzaž u svojim koljenima,
a dijete koje su jutros sahranili, plakalo je toliko
da su morali zvati pse da ga ućutkaju.
Lorka
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.