Prijava
  1.    

    Radim k'o crnac, plaćaju me k'o Rumuna

    U doba hiperinflacije devedesetih godina prošlog veka u Srbiji, 10 dojče maraka (današnjih 5 evra), bilo je dovoljno za izlazak u grad. Po osobi. Sećam se kad smo se nas trojica ortaka napili kao pljoske sa 100 Austrijskih šilinga (7 evra). Sutradan sam preračunavao, popili smo u kafiću preko dva litra Rubinovog vinjaka! Znači, 10 maraka je bila lova, jebote! A to je bila istovremeno i nadnica, dnevnica za većinu poslova u privatnom i kućnom sektoru. U društvenom sektoru najčešće je to bila dvomesečna plata. Rumuna je tada bilo u Srbiji k'o Kineza danas, neki su se bavili preprodajom deficitarne robe po pijacama, ali većina njih je nudila svoje usluge fizičke prirode. Radili su najteže, najcrnačkije poslove za 10 maraka, paklu "Bonda" i jedan obrok dnevno. Iz tog vremena je ovaj izraz.

    Dva ortaka se sreću na ulici nakon par meseci.

    - Gde si, bre, Djole, Nema te k'o loše Šobićeve pjesme?
    - Ništa me ne pitaj, od kad sam se zaposlio u "Milisav & Jorgovanka gmbh", ne znam gde mi je dupe, gde mi je glava! Prvi slobodan dan, nakon mesec i po.
    - Znači, jebanje bez seksa?
    - Po 12 sati, svaki dan! Radim k'o crnac, plaćaju me k'o Rumuna, užas! Nego, da platiš po pivo, jedan napustio juče, mogu da te ubacim.
    - A?! ŠKK? Jel' ti tamo s lepkom radiš?!