Pokušavaš reći svijetu ko si na milon različitih načina. Neki su suptilni, drugi opet ne. Ali je svejedno: ovaj svijet te je već svezao. Kada si rođen stavili su te u malu kutiju,i stavili su naljepnicu, etiketu, na nju. Tako su mogli držati stvari organizovanim, a da ne moraju razmišljati o tome šta je unutra. S vremenom naučiš kako da se uklopiš, kako da upakuješ svoj identitet u raznim kombinacijama sve dok se ne osjećatiš kao da negdje pripadaš, da pripadaš negdje gdje možeš nositi svoju etiketu s ponosom.
Ali, postoji dio tebe koji nikada nije pronašao dom, dio koji je odskakao od svih kategorija koje su se činile ispravne. Baciš pogled na druge ljude, pokušavajući procijeniti koliko labavo se oni uklapaju u svoje vlastite živote, osjećajući čvor zbunjenosti skriven ispod oznake sa imenom. I shvatiš da smo svi samo stranci, stranci koji pretpostavljaju već znaju ono šta drugi će reći, kao da jedino preostalo da se priča o jeste ko pripada u koju kategoriju, a koje etikete su uvredljive i neprikladne.
Ponkad se zapitaš da li se te "kutije" raspadaju. Pomisliš da bi trebali pisati naše identitete jednostavno rukom, da govorimo za sebe našim vlastitim riječima,
uzimajući naše šanse u otvorenom svijetu i upoznati se s drugima takvi kavi jesmo,
pitajući ih: "Kako je to biti ti?"
-i biti dovoljno hrabari da priznamo da mi već ne znam odgovor na to pitanje.
Možda će značiti da smo napokon stigli, samo "raspakovali kutije" i konačno se osjećali kao kod kuće. A možda se i osvrneomo onda i zapitamo kako smo uspjeli živjeti u toj istoj kući tako dugo, a da nikad nismo zastali da se stvarno predstavimo.
