
Pojava koja se podjednako često javlja kod sve dece bez obzira na to da li su jedinci ili ne a opisuje ponašanje "doneseno od kuće". Deca (ili ljudi) koji su razmaženi očekuju da ih ceo svet tretira isto kao i mama i tata ceo život!
Lik1: (Dobio besplatnu kartu za utakmicu) Jaaao ali odavde se ništa ne vidi! A i ne čujem šta trener priča za vreme pauze! A što mi je u opšte poklonio kartu vidi kako je odvratno ovde!
Lik2: E, ćale da li možeš da dođeš po mene za Novi Sad, znaš mnogo mi hladno da idem basom! (Naravno ćale ode)
Lik3: E mama (trep trep) hoćeš da mi kupiš patike?
Mama: Ali kupio si pre mesec dana.
Lik3: Ali mnogo su lepe (tužan pogled)
Mama: A koliko koštaju?
Lik3: Pa... Ovaj... Oko 10000...
Mama: Mnogo je to a i brat ti ide na ekskuzriju za nedelju dana!
Lik3: A mooolim te (opet tužan pogled i trep trep)
Mama: Doooobro hajde...
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
Nije lepo što nema nijedne likuše, ali svejedno plus.
Nije namerno, nisam na to obratila pažnju