Prijava
  1.    

    Rođendanski sendviči

    U ona srećna vremena, kada je Veliki vođa dozvoljavao prostoj raji da malo robe švercuje iz Ugarske, Karpatije i Nožuleđije kako bi obezbedila sebi i svojima puko preživljavanije, vrhunac bivstvovanja sitne nejači su bili rođendani. Tadašnja se budućnost ove zemlje razonodila masnim fotama, žmurkama, jurkama i tako tome sličnim softkor igrama na koje su roditelji i ostala prisutna familija gledali strogo, ali sa blagim smeškom.

    I baš na tim rođendanima su sem žutih i crnih sokova, čačanskog čipsa, Štarkovih grisina i njenog visočanstva - torte sa svećicama, favoriti iz senke bili sendviči. I to ne bilo kakvi sendviči, već specijalni - rođendanski.

    Na parče svežeg 'leba (kupljenog tog jutra) se namaže margarin, stave dva koluta salame (one prave, stare salame od koje kada podrigneš ubiješ pola komšiluka). Ali, barem znaš da je salama i osećaš neki ponos jer nisi pička crnoberzanska koja jede šunkaricu ili, ne daj Bože, mađarski kulen, onaj švercovani. Onda se preko toga stave mikroskopski tanko naseckani kolutići kiselih krastavčića, a na vrhu toliko narendanog običnog sira (starog i preslanog, naravno), da ti se čini da će se slovenački smučari odnekud pojaviti kako bi pokazali svoje smučarsko-separatističko umeće.

    Oni koji su imali nekoga na selu bi stavili i elipsoide kuvanih jaja izmeću salame i krastavčića. Po želji se preko sira mogao staviti vodenjkasti kečap ili domaći majonez (onaj od kog se arterije toliko zakrče da veće šanse za preživljavanje ima osoba sa betonskim cipelama).

    Eh, to su bili dani...