
Svi mi u društvu imamo bar jednog ortaka koji ima čupri kao da je klasik ruske književnosti - opširnu, bespotrebnu sa previše opisa i bez ikakve bitne radnje.
Ruski klasik je često izbačen iz svih vidova interakcije društva, osim fizičke prisutnosti, jer smara, i svi te priče već znaju kroz svakodnevno ponavljanje istih.
Ruski klasik je tu već milion godina, sastavni je dio društva, ali ga niko više ne jebe ni 2%, bio si zanimljiv - više nisi, ali ipak on mudro čeka novu žrtvu koja će se zaletiti na 896 strana opisa kako je umalo jebao kad je diplomirao na medicini.
-Tebra, baci pogled za onaj sto tamo.
-Ono Vule opet tripuje da je ruski klasik?
-Aha, već četiri sata priča kako mu se sa sedam godina dok je boravio u dedinoj kolibi pojavila želja da prestane biti otuđen od sebe i društva te kroz samoegzistenciju i ljubav prema sebi i bližnjima upiše medicinu i postane bitan dio čovječanstva, te kako se nakon primanja diplome zaljubio u krajičak oka male Maje koja je diplomirala na defektologiji.
-To ona priča kad ga je riba iskulirala a on utripovao da će jebati?
-Ma ja, pusti budalu.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
:)
Ovo je Cokula pisao 95 posto, pisem pre ocene.
+
Slabasno