Prijava
  1.    

    Samo da su deca dobro

    Još jedno od onih jutara kada žališ što si se probudio. Glava odzvanja kao bas bubanj. Kao da ne znaš da je zbog rakije koju od momačkih dana istrajno konzumiraš svakodnevno, osim za slavu, tad piješ svoje domaće vino. Žena ti i dalje spava. Zet odlazi na posao, a unuk će za sat vremena u školu. O ćerki i unuci ne razmišljaš, neće one skoro. Unuka je mala, dve godine, neka spava dete. Ćerka je samo lenja. Kao da nije tvoja.

    Pitaš se kako je onoj drugoj ćerki, tamo, daleko, u tuđini. Ono, jes' da je Trst bio naš, al' nije više. Sad sve go Žabar i Slovenac, nije ni njoj lako. Zvala te na unukovo punoletstvo. Vadiš se da nećeš da ideš zbog toga što si obećao sebi i drugima da otkad se Jugoslavija raspala, granicu nećeš preći. A znaš da nije to razlog. Kako da odeš, kad si bez para. Fabrika propada polako.

    Ista ona fabrika u kojoj radiš još otkad znaš za sebe. Ti si od onih koji su tu fabriku podigli. Da je po pravdi, sad bi već bio u penziji i to kao šef. Al' džabe, na mesto šefa su večito dolazili oni mlađi, sposobniji. Kurac moj sposobniji. Uče vas tu nešto, a ne znaju da se mator kurac ne drka. Bolje da još malo odspavaš, žena ustaje tek za pola sata, doručku se ne nadaj za manje od dva. Samo da ima rakije. A i to bolje da ti ne daju, popićeš. Ako se i ne napiješ sad, napićeš se večeras, ionako radiš treću, pa prvu. Trezan sigurno nećeš da izdržiš, a i šef ti preterano sere.

    Koliko puta si samo rekao da ćeš kad ti stariji unuk završi školu sesti lepo sa njim u avion i otići u tri pizde materine, na neko pusto ostrvo, da poslednje dane proživiš na miru. A kako je unuku, kad već o njemu misliš? Nije lako ni njemu, tuđ narod, tuđ jezik. Budući pilot. Ni škola mu nije laka. Od ostale dvojice unuka si video da nema ništa, barem od toga da budu gospoda. Ovaj srednji će da bude fizikalac, naslediće te, jebeš to što je i on tamo, i tamo traže prosto fizikalisanje. Ovaj što je ovde, on je još gori. Neće da postane fizikalac samo zato što je lenj, na majku, a od njegove škole ima još manje nego od rada.

    Vidiš da nema ni mojega od spavanja. Odlaziš u kujnu, ložiš šporet i pališ crvenu Drinu, prvu od jutros, a samo jednu od najmanje četrdeset koje će da stradaju danas, i verovatno još toliko noćas i sutra na poslu. Nalivaš rakiju, možda te prođe glavobolja. Kurac glavobolja, znaš i sam da je mamurkluk, al' klin se klinom izbija.

    Ispunjava te neki duševni mir. Ti si mator, šta mu jebeš mater. Samo za decu da ima. Deca da budu dobro. Svi ćemo mi da pomremo za neku godinu, al' deca treba da su srećna. Nikad nisi digao glas ili ruku ni na jedno dete otkad znaš za sebe. Ne ide, kako bi tebi bilo da te bije neko tri puta veći i jači. Samo da su deca dobro.

    Ovo je priča-definicija posvećena mom teči. Daleko od toga da je umro, i dalje taljiga on, žilav je. Ali sa njim kroz priču i posao, naučio sam mnogo i od svega pomalo sastavio ovo. Recimo da mi je on životni guru i da sam samo zahvaljujući negovoj podršci postao ono što danas jesam.