
To je ona situacija kada glavni glumac na rukama drži svog izdišućeg prijatelja koji mu poslednjim naporima saopštava nešto. Potpuno je nebitno da li umire od raka, tuberkuloze, gube ili od toga što mu je sablja zabodena u srce, ovaj nesrećnik će uvek uspeti da tihim, promuklim glasom izgovori sve što je zamislio i sve to začini upečatljivim završetkom koji obično sadrži neku veliku životnu istinu ili informaciju koja će našem heroju pomoći, direktno ili indirektno, da spasi svet.
Nakon izgovaranja iste će mirno umreti.
Još nije zabeleženo da neki samrtnik ne uspe da izgovori sve što je naumio. Postavlja se pitanje da li bi duže živeo kad bi odlučio da na samrti izrecituje "Ep o Gilgamešu"...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Postavlja se pitanje da li bi duže živeo kad bi odlučio da na samrti izrecituje "Ep o Gilgamešu"
Hahahahahah najjaca
+ ko kuca
Jedini je izuzetak ako junak živi mirnim i tihim životom. Onda mu neki stric/deda/otac/slučajni prolaznik govori samo jedan dio svog samrtničkog govora koji će ovom da zagolica maštu i eto filma...
+
Vrhunski. Omiljenovao sam.
samrtnički govor U američkim filmovima
volki +
+
'de nadje gilgamesa? :))
I na kraju uglavnom umire spokojno zatvorenih očiju što uopšte nije tačno, beskraj gluposti. +