Sevdah ti je, buraz, kad nekog (ili nešto) voliš samo malo, malo više nego što tog istog (ili to nešto) mrziš....a mrziš ga (ili to) iz DNA SVOJE TEŠKE, JADOM NAPAĆENE, DUŠE!!!
Sarajevo ti je kao kakva, oku ugodno, zaobljena ženska. Oči joj k'o fildžani, grudi mjera tvojih dlanova, a korakom ti otkucaje srca mjeri. Ti se bolan u znoju svom kupaš kad je vidiš. I znaš ti da ti hajra od života nema, al đaba, nju ti grudi i damari na rukama žele. I tako ti je čitav život, ti nju voliš, a ona te jutrom s drugim vara...Ti za njom čezneš, a ona ti u podne otrov u čorbu sipa...Ti umireš za njom, a ona noću jedva čeka da kapke svoje zauvijek sklopiš i sa zlim osmjehom te k'o bebu uspavljuje...
I taman kad se pred kraj dođe, da li dana ili duge zime, ti se k'o napokon odlučiš, sutra je ostavljaš, seliš se, na proljeće novi život započinješ, kad ono, jutro te dočeka, a ti ne znaš da li jastuk na nju ili jorgovane miriše, da li kroz penđer sija sunce ili njena bijela put. I onda ti se nada rodi, zaljubiš se nesretan opet, po ko zna koji put, pa na lijevu nogu, iz inata, ustaneš i vikneš sebi: "Novi dan, nova nafaka, još danas, samo još danas!"Jedno je, burazere moj, kad upadneš u sevdah, k'o šljiva u govno...al' drugo je sasvim kad se u govnima rodiš...pa ti vidi...
