
Njemačke i italijanske sinhronizacije američkih filmova su ono što pizdi, zbog neprirodnosti, a veseli, jer znamo da se prave zbog dosta ljudi koji ne umiju da čitaju. Naročito u Italiji.
Poljske sinhronizacije su same po sebi komedija. Bilo da je dječji film, drama, komedija, samo jedan lik ( sa dubinom glasa Berija Vajta) čita kompletan tekst.
Jedan muški glas čita sve:
' Udaj se za mene. '
' Hoću, ali prije toga, uzmi me na stolu. '
Pa se posle pitamo odakle dekadencija na zapadu.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Meni su najsmešnije mađarske sinhronizacije,npr u vestern filmovima.
Dođe Džon Vejn i kaže "eđ viski"!:))
TO sa Poljacima je definitivn najuvrnutije, a sjecam se nekad davno analogne satelitske gdje sam imao nekoliko poljskih kanala, koji su kao u inat pustali odlicne filmove (naravno sinhronizovane), ali je sinhronizacija takva da se originalni zvuk cuje, samo je malo utisan, a preko toga ide glas ovog koji sinhronizuje (tacnije, cita) tekst redom.
E, najveci problem je sto sam ja pokusavao da gledam te filmove i da slusam samo pozadinski zvuk, a da ovog Poljaka ignorisem, sto se redovnoo neslavno zavrsavalo, sa glavoboljom nakon pola odgledanog filma.....