
Situacija kad čovek skromnijeg verbalnog i mentalnog kapaciteta čuje neku novu reč koja mu zvuči dobro, moćno i iznimno zajebano, čak i ako nije stoposto siguran šta znači. Naravno, odmah je kreće koristiti de treba i de ne treba. Nije sapun, neće se potrošiti.
- De si komšo, jebem te u vr dupeta. Kakav si jutros?
- Ooo komšo, krv ti ne jebem. Evo dobar sam, sav sam fotosintetičan.
- Šta si bre?
- Fotosintetičan, komšo, nemo da si neuki selja ceo život i da ne vidiš dalje od kravljeg repa. FO - TO - SI - NTETIČAN. To znači da uzimam snagu od sunca i zemlje i vode iz onog tamo potoka i pretvaram je u kiseonik i vodonik i kopaonik i tako dalje. Da ti ne objašnjavam dalje, nećeš razumeti, što da se lažemo.
- Vidim gledala se Slagalica sinoć komšo, širio se vokabular. Dućkaj ga.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.