Zakuvava se, kao kafa što se zakuvava. Sa kockicama šećera što se na dnu dijelom tope, a dijelom razbijaju kašičicom. Pod brijezima kafe o koja se lome opne uzavrele, mahnite vode, zakuvava se, zakuvava se... Biće sve opet mirno, biće sve opet jedno. Do tada se vodi ovaj rat stanja - čvrstog, tečnog i trošnog, zbijenih u vrtlogu. Voda vrišti, izdiže se, nestaje... Ovlažena zrnca kafe potpadaju pod sopstvenu snagu, survavajući se u to malo, uznemireno more, zasladjeno tihim šećerom. Metal kašike grebe po dnu, kao nasilnik i ujedinitelj raznobojnih i raznorodnih. I zaista, najednom sve je jednobojno i magmatično, ali usijanje nastavlja da traje. Postaje nepodnošljivo u tom skučenom ambijentu, zidovi su neprobojni, svijet je ograničen sa tri strane, i smješa se okreće nebu kao jedinom izlazu. Previranje, kipljenje, nadimanje, bijes. Revolucija. I tek tada, zaboravljena ruka gasi vatru i podiže taj mali, bakrom oivičeni svijet, i ravnomjerno ga rasipa u porcelanske šoljice. To radi tako rutinski, kao najobičniju stvar na svijetu. Jedino sjećanje na tek prošlu buru je toplota, koja i sama polako prolazi. Kada i ona odsluži svoje, situacija bude mirna, kao i svaki put. Do zakuvavanja.
