Osoba koja izvali neku glupost, koja nema veze s vezom, a ljudi oko njega, pomislivši da je izrekao nešto pametno, traže smisao izgovorenog.
SF: Ah, Sunce. Dođe s vremenom, pade mi na prst, a papir, ovaj papir na mojoj duši, ispisan mesečinom olovke tvoje, pade mi na grudi junačke.
- Sunce pada na prst, hm, to bi mogla biti metafora za njegovu dragu, koja je daleko kao Sunce, a opet tako blizu, i može da je dodiruje.
- Hm, da, da, to je veoma interesantno.
- Papir na duši? Nekakav teret? Ali, opet, da je bio kamen na duši...to bi više odgovaralo teretu...
- Možda neki lak teret?
- Moguće...
- Mesečina olovke tvoje. Vau, što volim reč mesečina... Tako je romantično...
- Pade mi na grudi... A u grudima je srce... A srce je ljubav... Kako je divno!
- Stvarno se divim tom čoveku...
- I ja...
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
heehehehe ovakvih primera ima pun kurac u čitankama
pre će biti slučajni poeta, ali ok je i ovako
+
Haha, primeri +