Spaliti brodove

Izraz koji se rijetko koristi u svakodnevnom životu iako se može sresti u nekim književnim djelima.
Vodi porijeklo iz vremena španskog osvajanja Južne Amerike. Po predanju (ne postoje materijalni dokazi koji upućuju na to) Ernan Kortes, koji je predvodio špansku vojsku, shvativši da se bore protiv daleko brojnijeg protivnika na nedovoljno poznatom terenu, naredio je da se spale brodovi kojim su pristigli kako niko ne bi mogao dezertirati sa bojnog polja i na taj način bio prinuđen da da sve od sebe i da se bori kako bi preživio na neprijateljskoj teritoriji.
Kada se ovaj izraz koristi u svakodnevnom životu, služi da se opiše situacija u kojoj neko presjeca sve veze sa nekim stvarima i/ili ljudima kako bi sebe primorao da napreduje jer bez njih gubi veliki dio podrške koju u toj pozicij mora sam nadoknaditi. Ako se odlučiš na takav potez onda ili ideš dalje i pokušaš da uspiješ ili padaš, nema treće.
Za razliku od povlačenja u izolaciju, kada se veze presjecaju kako bi se čovjek odmorio od problema, osobe koje namjerno ruše svoju odstupnicu presjecaju ih kako bi sebe primorale na napredak a ponekad čak i da bi zaštitile druge koji bi ih u suprotnom pratili.
Postoje i oni ljudi kojima je to životni stil. Takve osobe žele da postignu što je moguće više sa što je moguće manje pomoći sa strane i to svima jasno daju do znanja. Uprkos tome što su samotnjaci, uglavno se podjedanko dobro snalaze u životu kao osobe koje se oslanjaju na ljude oko sebe a u nekim slučajevima čak i bolje.
Međutim ima i situacija kada neko zbog greški koje je napravio sebe dovede u ovakvu situaciju iako mu nije bila želja da ostane sam. Najčešće nespremni za preživljavanje u uslovima u kojima su se našli, takvi ljudi vrlo često padaju pod pritiskom problema u kojima se nađu jer oni koji su bili tu da nadoknade njihove nedostatke više nijesu pored njih.

Po naređenju novoizabranog rimskog senata koji mu nije bio naklonjen, od Julija Cezara je traženo da raspusti svoju vojsku i vrati se u Rim gdje vjerovatno ne bi bio prijateljski dočekan.
Svjestan situacije u kojoj se našao, Julije Cezar je odlučio da se vrati u Rim ali ne bez svoje armije sa kojom je prešao rijeku Rubikon i tako zagazio na matičnu teritoriju rimskog carstva. Za senat, to je predstavljalo zločin za koji postoji samo jedna kazna, smrt za prestupnika.
Cezar je sa prvim korakom preko granice protiv sebe okrenuo cijelu državu. Sa svega jednom legijom na raspolaganju imao je zadatak da sruši najmoćniju imperiju svih vremena. Znao je da nema nazad. Više nema na koga da se osloni u Rimu, te je stoga odlučio da ako i ne uspije, makar će otići sa stilom u borbi koju svijet nikada neće zaboraviti.
Ta jedna legija koju je on posjedovao bila je samo mali dio vojske koja je sada bila usmjerena protiv njega ali ipak mnogi senatori su pobjegli iz Rima znajući da ovaj čovjek koji je širom svijeta bio poznat kao najveći ratni taktičar nema šta da izgubi i da će ići do kraja a tako je i bilo. Julije Cezar je izašao kao pobjednik iz građanskog rata u kojem su on i njegova vojska djelovali kao David naspram Golijata u odnosu na protivnika pa zbog toga ova priča ima neku epsku dimenziju. Moglo bi se reći da je na kraju zadovoljena poetska pravda iako Cezar nije poznat kao najmoralnija istorijska ličnost.

Kada je prešao rijeku Rubikon, izgovorio je poznato: "Alea iacta est!" (kocka je bačena)